|
|
|
|
|
|
IVAN PAVAO II.
ECCLESIA IN EUROPA
Postsinodalna apostolska pobudnica
svetog oca Ivana Pavla II.
biskupima, svećenicima i đakonima,
redovnicima i redovnicama
i svim vjernicima laicima
o Isusu Kristu, koji živi u svojoj
Crkvi, izvoru nade za Europu
UVOD
Navještaj radosti Europi
1.
Crkva u Europi bila je blisko povezana sa svojim biskupima, po drugi put okupljenima na Sinodi, na kojoj su razmatrali o Isusu Kristu, koji živi u svojoj Crkvi, izvoru nade za Europu.To je tema koju i ja želim navijestiti svim krš ć anima Europe na po č etku tre ć ega tisu ć lje ć a, zajedno s bra ć om biskupima ponavljaju ć i rije č i Prve Petrove poslanice: "Ne bojte se [...] i ne plašite se! Naprotiv, Gospodin – Krist neka vam bude svet, u srcima vašim, te budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama" (3,14–15). 1Ova je poruka trajno odzvanjala tijekom Velikog jubileja 2000., s kojim je Sinoda, održana neposredno uo
č i njega, blisko povezana; ona je bila poput vrata otvorenih prema Jubileju. 2 Jubilej je bio "jedinstven, neprekinut hvalospjev Presvetomu Trojstvu", pravi "put pomirenja" i "znak istinske nade za sve one koji upiru pogled u Krista i u njegovu Crkvu". 3 Ostavljaju ć i nam u baštinu radost živog susreta s Kristom, koji je "isti ju č er i danas i zauvijek" (Heb 13,8), on ponovno pred nas stavlja Gospodina Isusa kao jedini i pouzdan temelj istinske nade.Druga Sinoda za Europu
2. Dublje promišljanje o temi nade od po
č etka je bilo glavni cilj Druge posebne skupštine Biskupske sinode za Europu. Svrha posljednje u nizu sinoda o pojedinim kontinentima slavljenih kao priprava Velikog jubileja 2000. 4 bila je razmotriti stanje Crkve u Europi i dati smjernice za promicanje novog naviještanja Evan đ elja, kao što sam istaknuo najavljuju ć i njezino sazivanje 23. lipnja 1996., na završetku euharistijskog slavlja na Olimpijskom stadionu u Berlinu. 5Sinodalno je zasjedanje moralo ponovno uzeti u obzir, preispitati i razviti ono što je izišlo na površinu na prethodnoj Sinodi posve
ć enoj Europi, koja je održana 1991., neposredno nakon pada zidova, na temu "Da bismo bili svjedoci Krista koji nas je oslobodio". Na toj Prvoj posebnoj skupštini iskrsnula je žurnost i prijeka potreba "nove evangelizacije", sa sviješ ć u da se "Europa danas mora ne samo prizivati na svoju prijašnju krš ć ansku baštinu; potrebno je, naprotiv, da se osposobi kako bi ponovno mogla odlu č iti o svojoj budu ć nosti u susretu s osobom i porukom Isusa Krista". 6Nakon devet godina, uvjerenje kako "je hitna zada
ć a Crkve da ponovno pruži muževima i ženama Europe osloba đ aju ć u poruku Evan đ elja", 7 nanovo se name ć e sa svojom poticajnom snagom. Tema odabrana za sinodalno zasjedanje opet je postavljala isti izazov, ovaj put s gledišta nade. Drugim rije č ima, potrebno je navijestiti tu blagovijest nade Europi, koja ju je, č ini se, izgubila. 8Iskustvo Sinode
3. Sinodalna skupština, održana od 1. do 23. listopada 1999., pokazala se dragocjenom
prigodom za susret, slušanje i raspravu: produbljeno je poznanstvo biskupa iz razli č itih dijelova Europe, me đ usobno i s Petrovim nasljednikom, i svi smo se zajedno mogli uzajamno izgra đ ivati, osobito zahvaljuju ć i svjedo č anstvima onih koji su pod bivšim totalitarnim režimima pretrpjeli teške i dugotrajne progone zbog vjere. 9 Još smo jednom proživjeli trenutke zajedništva u vjeri i ljubavi, vo đ eni željom da ostvarimo bratsku "razmjenu darova", uzajamno oboga ć eni raznolikim iskustvima svakoga pojedina č no. 10To je dovelo do spremnosti prihva
ć anja poziva što ga Duh upu ć uje crkvama u Europi, da se odlu č no suo č e s novim izazovima. 11 Pogleda punog ljubavi sudionici Sinode nisu se ustru č avali razmotriti sadašnje stanje kontinenta, ukazuju ć i na njegove svijetle i tamne strane. Postali su potpuno svjesni da je to stanje obilježeno teškom nesigurnosti na kulturnoj, antropološkoj, eti č koj i duhovnoj razini. Vladala je isto tako jasna i sve ja č a želja da se to stanje dublje shvati i protuma č i, kako bi se razabrale zada ć e koje o č ekuju Crkvu: iz toga su proizišle "korisne smjernice da se Kristovo lice u č ini sve vidljivijim, i to djelotvornim navještajem, osnaženim dosljednim svjedo č enjem". 124. Življenjem sinodalnog iskustva s evan
đ eoskim rasu đ ivanjem sve je više dozrijevala svijest o jedinstvu koje, ne nije č u ć i razlike što proizlaze iz povijesnih zbivanja, povezuje razlièite dijelove Europe. To je jedinstvo koje, ukorijenjeno u zajedni č kom krš ć anskom nadahnu ć u, zna uskladiti razli č ite kulturne tradicije, te koje na društvenoj i crkvenoj razini traži ustrajan rast u me đ usobnom poznavanju, otvorenom sve ve ć oj razmjeni vlastitih vrijednosti.Tijekom Sinode malo-pomalo
postajala je oèitom snažna težnja za nadom. Premda su prihvatili analize složenog stanja koje obilježava Kontinent, sinodalni su oci prepoznali da je Europi, i na Istoku i na Zapadu, ponajprije potrebna nada, koja bi nam pomogla da damo smisao životu i povijesti te našem zajedni č kom hodu. Sva su sinodalna promišljanja bila usmjerena prema odgovoru na tu potrebu, polaze ć i od otajstva Krista i otajstva Trojstva. Sinoda je htjela ponovno istaknuti lik Isusa Krista koji živi u svojoj Crkvi, objavitelja Boga Ljubavi, koji je zajedništvo triju božanskih Osoba.Slika iz Knjige Otkrivenja
5. Radostan sam što ovom postsinodalnom pobudnicom mogu s Crkvom u Europi podijeliti plodove ove Druge posebne skupštine Biskupske sinode za Europu. Na taj na
č in namjeravam udovoljiti želji izraženoj na završetku sinodalnoga zasjedanja, kad su mi pastiri predali tekstove svojih razmišljanja s molbom da hodo č asni č koj Crkvi u Europi podarim dokument o istoj temi o kojoj je održana Sinoda. 13"Tko ima uši, nek posluša što Duh govori Crkvama" (Otk 2,7). U naviještanju Evan
đ elja nade Europi kao vodi č em poslužit ć u se Knjigom Otkrivenja, "proro č kom objavom" koja vjerni č koj zajednici razotkriva skriveni i duboki smisao onoga što se doga đ a (usp. Otk 1,1). Otkrivenje pred nas stavlja rije č upravljenu krš ć anskim zajednicama, da bi znale protuma č iti i živjeti svoje uklju č ivanje u povijest s njezinim pitanjima i nevoljama, u svjetlu kona č ne pobjede žrtvovanoga i uskrsnulog Jaganjca. Istodobno, ono pred nas stavlja riječ koja nas poziva da živimo odbijajući stalnu napast da ljudski grad izgrađujemo bez Boga ili čak protiv njega. Doista, kad bi se to obistinilo, ljudsko bi se društvo prije ili poslije suočilo s nepovratnom propašću.Otkrivenje sadrži riječ ohrabrenja upravljenu vjernicima: iznad svega vidljivoga, pa čak ako njezini učinci još nisu očiti, Kristova se pobjeda već dogodila i ona je konačna. To nas potiče da prema ljudskim zbivanjima zauzimamo stav temeljnog povjerenja koje izvire iz vjere u Uskrsloga, prisutnog i djelatnog u povijesti.
P
RVO POGLAVLJENAŠA JE NADA ISUS KRIST
"Ne boj se! Ja sam Prvi i Posljednji, i Živi!" (Otk 1,17–18)
Uskrsli je uvijek s nama
6. U vrijeme progona, nevolja i zbunjenosti Crkve, u doba pisca Otkrivenja (usp. Otk 1,9), riječ koja odzvanja u viđenju jest rijeè nade: "Ne boj se! Ja sam Prvi i Posljednji, i Živi! Mrtav bijah, a evo živim u vijeke vjekova te imam ključe Smrti, i Podzemlja" (Otk 1,17–18). Tako se nalazimo pred Evanđeljem, "radosnom viješću", koja je sam Isus Krist. On je Prvi i Posljednji: u Njemu cjelokupna povijest ima početak, smisao, smjer i ispunjenje; u Njemu i s Njim, u njegovoj smrti i uskrsnuću sve je već rečeno. On je Živi: bijaše mrtav, a sada zauvijek živi. On je Jaganjac koji stoji pred prijestoljem Božjim (usp. Otk 5,6): žrtvovan je jer je svoju krv za nas prolio na drvu križa: stoji uspravan jer se zauvijek vratio u život i pokazao nam beskrajnu svemoć Očeve ljubavi. On u svojim rukama èvrsto drži sedam zvijezda (usp. Otk 1,16), tj. progonjenu Crkvu Božju, u borbi protiv zla i protiv grijeha, ali koja jednako ima puno pravo biti radosna i pobjednička, jer je u rukama Onoga koji je zlo već pobijedio. On stupa posred sedam zlatnih svijeænjaka (usp. Otk 2,1): on je prisutan i djelatan u svojoj Crkvi koja moli. On je i "onaj koji dolazi" (Otk 1,4) po poslanju i djelovanju Crkve tijekom povijesti; dolazi kao eshatološki žetelac, na koncu vremena, da sve dovrši (usp. Otk 14,15–16; 22,20).
I. Izazovi i znakovi nade za Crkvu u Europi
Pomračenje nade
7. Ova je riječ danas upravljena i crkvama u Europi, èesto izloženima napasti pomraæenja nade. Naime, vrijeme u kojem živimo s njemu svojstvenim izazovima izgleda kao doba pomutnje. Toliki ljudi i žene doimlju se zbunjenima, nesigurnima, beznadnima, a nemali broj kršćana dijeli to stanje duha. Brojni su zabrinjavajuæi znakovi koji na početku trećega tisućljeća uznemiruju obzor europskog kontinenta koji, "unatoč neizmjernim znacima i svjedočanstvima vjere te u okruženju nesumnjivo slobodnijega i povezanijeg suživota, osjeća svu istrošenost štu ju je davna i nedavna povijest izazvala u najdubljim nitima bića njezinih naroda, rađajući često razočaranjem". 14
Od tolikih vidova stanja o kojima se opširno govorilo i tijekom Sinode,15 posebice bih želio podsjetiti na gubitak kršæanskog pamæenja i naslijeđa, često popraćen nekom vrstom praktičnog agnosticizma i religioznog indiferentizma, zbog čega mnogi Europljani ostavljaju dojam da žive bez duhovnih korijena, kao nasljednici što su spiskali svoju baštinu, koju im je povijest namrla. Stoga onda i ne iznenađuju toliko nastojanja da se Europi dadne izgled koji isključuje religioznu baštinu i osobito njezinu duboko kršćansku dušu, zagovarajući prava naroda koji je tvore, a da ih ne ucijepe u stablo natapano iz životne limfe kršćanstva.
Dakako, na europskom kontinentu ne manjka vrsnih simbola kršćanske prisutnosti, ali polaganim i stalnim razvojem sekularizma oni su u opasnosti da postanu običan trag prošlosti. Mnogi više ne uspijevaju evanđeosku poruku utkati u svakodnevni život; sve je teže živjeti vlastitu vjeru u Isusa u društvenom i kulturnom okruženju u kojem se kršćanski život stalno izaziva i ugrožava; na mnogim je područjima javnog života lakše priznati se agnostikom negoli vjernikom; stječe se dojam da se nevjerovanje podrazumijeva, dok se za vjerovanje traži nekakvo društveno odobrenje, koje nije ni naravno niti se smatra po sebi razumljivim.
8. Taj gubitak kršćanskog pamćenja prati neka vrsta straha od buduænosti. Sutrašnjica se često prikazuje kao nešto tmurno i nesigurno. Budućnosti se mnogi više boje nego što je žele. Među mnogim zabrinjavajućim znakovima jest i unutarnja praznina koja razdire mnoge osobe, kao i gubitak vjere u smisao života. Među izraze i plodove te egzistencijalne tjeskobe posebno treba ubrojiti dramatično smanjenje nataliteta, opadanje zanimanja za svećenička zvanja i posvećeni život, teško donošenje životnih odluka, ako ne i posvemašnje odbijanje njihova donošenja, uključujući i brak.
Svjedoci smo raširene razmrvljenosti postojanja; prevladava osjećaj osamljenosti; umnažaju se podjele i sukobi. Među ostalim pokazateljima takva stanja stvari, današnja je Europa svjedok teške pojave obiteljskih kriza i gubljenja samog pojma obitelji, nastavljanja ili obnavljanja etničkih sukoba, ponovnog pojavljivanja rasističkih stavova, međureligijskih napetosti, sebičnosti koja vezuje pojedince i skupine, porasta općenite etičke ravnodušnosti te grčevite brige za vlastite interese i povlastice. U očima mnogih sadašnji proces globalizacije, umjesto da vodi prema većem jedinstvu ljudskog roda, izlaže se riziku da slijedi logiku koja one najslabije odbacuje na rub te povećava broj siromašnih na Zemlji.
Povezano sa širenjem individualizma zapaža se sve izraženije slabljenje solidarnosti: dok dobrotvorne ustanove obavljaju hvalevrijedan rad, zapaža se smanjivanje osjećaja solidarnosti, tako da se, ako i ne oskudijevaju u onome što im je potrebno, mnoge osobe osjećaju osamljenijima, prepuštenima sebi, bez struktura afektivne potpore.
9. U korijenu gubitka nade nalazi se pokušaj da se nametne antropologija bez Boga i bez Krista. Takvo je razmišljanje dovelo do poimanja čovjeka kao "apsolutnog središta stvarnosti, izvještačeno ga postavljajući na mjesto Boga i zaboravljajući da nije čovjek taj koji stvara Boga, nego je Bog onaj koji stvara čovjeka. Zaboravljanje Boga dovelo je do napuštanja čovjeka", pa se stoga "ne treba čuditi ako se je u tom kontekstu otvorio golem prostor za razvoj nihilizma na filozofskom području, relativizma na spoznajnom i ćudorednom području, pragmatizma pa čak i ciničnog hedonizma u svagdanjem življenju".16 Europska kultura ostavlja dojam "tihog otpadništva" prezasićena čovjeka koji živi kao da Boga nema.
To je obzor pokušaja, prisutnih i u najnovije vrijeme, da se europska kultura predstavi bez uloga kršćanstva koje je obilježilo njezin povijesni razvoj i njezino sveopće širenje. Suočeni smo s pojavom nove kulture, koja je uvelike pod utjecajem obavijesnih sredstava, čija su obilježja i sadržaji često protivni Evanđelju i dostojanstvu ljudske osobe. Dio je te kulture i sve rašireniji religiozni agnosticizam, povezan sa sve dubljim moralnim i pravnim relativizmom, ukorijenjenim u iskrivljenju istine o čovjeku kao temelju neotuđivih prava svakog pojedinca. Znakovi gubitka nade katkad se očituju u zabrinjavajućim oblicima onoga što se može nazvati "kulturom smrti".17
Neugasiva čežnja za nadom
10. No, kao što su sinodalni oci istaknuli, "čovjek ne može živjeti bez nade: njegov bi život ostao bez smisla i bio bi nepodnošljiv".18 Oni kojima je potrebna nada često misle da mir mogu naći u prolaznim i krhkim stvarima. Tako se nada, ograničena na ovosvjetsku stvarnost koja je zatvorena transcendenciji, poistovjećuje primjerice s rajem što ga obećavaju znanost i tehnika, s raznim oblicima mesijanizma, s hedonističkim užitkom priskrbljenim konzumizmom ili umišljenim i umjetnim blaženstvom izazvanim opojnim sredstvima, s nekim oblicima milenarizma, s dražima istočnjačkih filozofija, s potragom za oblicima ezoterične duhovnosti i s raznovrsnim strujama pokreta New Age.19
Ipak, sve se to pokazuje duboko varljivim i nesposobnim utažiti onu žeđ za srećom koju ljudsko srce i dalje u sebi ćuti. Tako ostaju i zaoštravaju se zabrinjavajući znakovi beznađa, koji se katkad očituju i u oblicima nasrtljivosti i nasilja.20
Znakovi nade
11. Nijedno ljudsko biće ne može živjeti, a da ne gleda prema budućnosti. To manje može Crkva, koja živi u iščekivanju Kraljevstva koje dolazi i koje je već prisutno u ovom svijetu. Bilo bi krivo ne priznati znakove utjecaja Kristova Evanđelja na život društva. Sinodalni su ih oci uvidjeli i istaknuli.
Među te znakove valja ubrojiti povratak slobode Crkvi u Istočnoj Europi, s novim sada joj dostupnim mogućnostima za pastoralno djelovanje; usredotočenost Crkve na svoje duhovno poslanje i svoju prvotnu zadaću evangelizacije pa i u odnosima s društvenim i političkim tijelima; povećanu svijest svih krštenika o vlastitu poslanju u raznolikosti i komplementarnosti darova i zadaća; veću prisutnost žene u životu i strukturama kršćanske zajednice.
Zajednica naroda
12. Promatramo li Europu kao društvenu zajednicu, ne manjka znakova koji daju nadu: gledamo li ih očima vjere, unatoč proturječjima povijesti, možemo zapaziti prisutnost Božjeg Duha koji obnavlja lice zemlje. U zaključku svojih radova sinodalni su ih oci ovako opisali: "S radošću zapažamo sve veću otvorenost naroda jednih prema drugima, pomirenje među dugo vremena suprotstavljenim i neprijateljskim nacijama, progresivno otvaranje zemljama Istočne Europe u procesu ujedinjenja. Razvijaju se uzajamno priznanje, oblici suradnje i svakovrsne razmjene, tako da se malo-pomalo stvara jedna kultura, štoviše, jedna europska svijest koja će, vjerujemo, osobito kod mladih potaknuti rast osjećaja bratstva i spremnost na sudioništvo. Zapažamo kao pozitivnu činjenicu to što se čitav taj proces odvija po demokratskim metodama, na miran način i u duhu slobode, uz poštivanje i vrjednovanje legitimne različitosti, potičući i podržavajući proces ujedinjenja Europe. Sa zadovoljstvom pozdravljamo ono što je učinjeno za utvrđivanje uvjeta i načina očuvanja ljudskih prava. Naposljetku, u kontekstu legitimnoga ekonomskog i političkog jedinstva u Europi, dok bilježimo znakove nade viđene u pozornosti prema pravima i kvaliteti življenja, iskreno se nadamo da će u stvaralačkoj vjernosti humanističkoj i kršćanskoj tradiciji našeg kontinenta biti očuvano prvenstvo etièkih i duhovnih vrijednosti."21
Mučenici i svjedoci vjere
13. Ipak, posebnu pozornost želim skrenuti na neke znakove koji su se pojavili upravo u životu Crkve. Ponajprije, sa sinodalnim ocima sve želim podsjetiti da se nikad ne zaboravi onaj veliki znak nade što ga tvore toliki svjedoci kršćanske vjere koji su živjeli u posljednjem stoljeću, kako na Istoku, tako i na Zapadu. Oni su znali živjeti Evanđelje u situacijama neprijateljstva i progona, često sve do potpunog svjedočenja prolijevanjem vlastite krvi.
Ti svjedoci, osobito oni koji su podnijeli kušnju mučeništva, rječit su i veličanstven znak, koji smo pozvani razmatrati i nasljedovati. Oni nam potvrđuju životnost Crkve; pokazuju nam se kao svjetlo Crkvi i čovječanstvu, jer su u tami zasvijetlili Kristovim svjetlom; kao pripadnici različitih kršćanskih konfesija blistaju i kao znak nade za ekumenska nastojanja, u sigurnosti da je njihova krv "i limfa jedinstva Crkve".22
Još više, oni nam govore da je mučeništvo najuzvišenije utjelovljenje Evanđelja nade: "Naime, mučenici naviještaju ovo Evanđelje i svjedoče ga svojim životom sve do prolijevanja vlastite krvi, jer su sigurni da bez Krista ne mogu živjeti pa su spremni za nj umrijeti, uvjereni da je Isus Gospodin i Spasitelj čovjeka i da, prema tome, čovjek samo u njemu nalazi puninu istinskog života. Tako se, prema poticaju apostola Petra, pokazuju spremnima dati obrazloženje nade koja je u njima (usp. 1 Pt 3,15). Osim toga, mučenici slave ‘Evanđelje nade’ jer je prikazivanje njihova života najdublje i najveće očitovanje one žive, svete i Bogu ugodne žrtve, koja je pravo duhovno bogoštovlje (usp. Rim 12,1), izvor, duša i vrhunac svakoga kršćanskog slavlja. Naposljetku, oni služe ‘Evanđelju nade’ jer svojim mučeništvom na najuzvišeniji način izražavaju ljubav i služenje čovjeku, ukoliko pokazuju da posluh evanđeoskom zakonu rađa ćudorednim životom i društvenim suživotom koji poštuje i promiče dostojanstvo i slobodu svake osobe."23
Svetost mnogih
14. Plod evanđeoskog obraćenja jest svetost tolikih ljudi i žena našeg vremena, ne samo onih koje je Crkva službeno priznala svetima nego i onih koji su s jednostavnošću i u svakodnevnom življenju svjedočili svoju vjernost Kristu. Kako ne misliti na nebrojene sinove Crkve koji su tijekom povijesti europskoga kontinenta živjeli velikodušnu i autentičnu svetost u skrovitosti obiteljskoga, profesionalnoga i društvenog života? "Svi su oni kao ‘živo kamenje’ koje prianja uz ‘ugaoni kamen’ Krista izgrađivali Europu kao duhovno i moralno zdanje, ostavljajući budućim naraštajima najdragocjeniju baštinu. Gospodin Isus je obećao: ‘Tko vjeruje u mene, djela koja ja činim, i on će činiti. I veća će od ovih činiti, jer ja odlazim Ocu’ (Iv 14,12). Sveci su živi dokaz ispunjenja tog obećanja; oni potiču da vjerujemo kako je to moguće i u najtežim trenutcima povijesti."24
Župa i crkveni pokreti
15. Evan
đ elje nastavlja donositi svoje plodove u župnim zajednicama, me đ u posve ć enim osobama, u udrugama laika, u molitvenim skupinama i skupinama posve ć enima apostolatu, u raznim zajednicama mladeži, kao i po prisutnosti i širenju novih pokreta i crkvenih stvarnosti. U svakom od njih zapravo isti Duh nalazi na č in kako pobuditi obnovljenu predanost Evan đ elju, velikodušnu raspoloživost služenju, krš ć anski život obilježen evan đ eoskim radikalizmom i misionarski zamah.U današnjoj Europi, u postkomunisti
č kim zemljama kao i na Zapadu, koliko god joj bila potrebna trajna obnova, 25 župa i dalje zadržava i vrši svoje osobito poslanje, neophodno i veoma zna č ajno za pastoralnu skrb i život Crkve. Ona je i dalje u stanju vjernicima omogu ć iti prostor za stvarno krš ć ansko življenje, kao i mjesto istinskog o č ovje č enja i socijalizacije, kako u situacijama raširene anonimnosti svojstvene velikim modernim gradovima, tako i u seoskim podru č jima s malobrojnim stanovništvom. 2616. Istodobno dok sa sinodalnim ocima izražavam svoje veliko poštovanje prema prisutnosti i djelovanju razli
č itih udruga i apostolskih organizacija, a posebice Katoli č ke akcije, želim istaknuti zna č ajan prinos što ga u zajedništvu s drugim crkvenim organizacijama, nikad od njih izdvojeno, mogu dati novi pokreti i nove crkvene zajednice. Te skupine, zapravo, "pomažu krš ć anima radikalnije živjeti prema Evan đ elju; one su kolijevka razli č itih zvanja i ra đ aju nove oblike posve ć enja; osobito promi č u zvanje laika i pomažu mu da se ono izrazi u razli č itim podru č jima života; promi č u svetost naroda; mogu biti navještaj i poticaj onima koji ina č e nemaju dodira s Crkvom; č esto podupiru ekumensko nastojanje i otvaraju putove za me đ ureligijski dijalog; one su lijek protiv širenja sekta i neprocjenjiva pomo ć u širenju živosti i radosti u Crkvi". 27Ekumenska nastojanja
17. Zahvaljujemo Gospodinu za veliki i utješni znak nade, a taj je
napredak ostvaren ekumenskim nastojanjima po mjerilu istine, ljubavi i pomirenja. To je jedan od velikih darova Duha Svetoga kontinentu kao što je Europa, na kojem je tijekom drugog tisućljeća došlo do teških podjela među kršćanima i koji još uvijek mnogo trpi zbog njihovih posljedica.S ganućem se sjećam nekih veoma snažnih trenutaka doživljenih tijekom Sinode, uvjerenja izraženih i od strane bratskih izaslanika da se ta nastojanja – unatoč još uvijek prisutnim poteškoćama, kao i novonastalima – ne smiju prekinuti, nego ih valja nastaviti obnovljenim žarom, čvršćom odlučnošću i poniznom spremnošću sviju za uzajamno praštanje. Rado neke izraze sinodalnih otaca ponavljam kao svoje, jer "napredak ekumenskoga dijaloga, kojemu je dublji temelj u samoj Riječi Božjoj, znak je velike nade za Crkvu današnjice: rast jedinstva među kršćanima zapravo je uzajamno obogaćenje za sve".28 Treba "s radošću gledati na do sada postignuti napredak u dijalogu, kako s braćom istočnih crkava tako i s onima koji pripadaju crkvenim zajednicama proizašlim iz Reformacije, raspoznajući u njemu znak djelovanja Duha, za koji nam valja slaviti Gospodina i zahvaljivati mu".29
II. Povratak Kristu, izvoru svake nade
Ispovijedanje naše vjere
18.
Na Sinodalnoj je skupštini na vidjelo izašla jasna sigurnost puna zanosa da Crkva Europi treba pružiti najdragocjenije dobro, koje joj nitko drugi ne može dati: vjeru u Isusa Krista, izvor neprevarljive nade,30 dar koji je izvor duhovnoga i kulturnog jedinstva europskih naroda i koji i danas kao i ubuduće može biti bitan prinos njihovu razvoju i njihovoj integraciji. Nakon dvadeset stoljeća Crkva se na početku trećega tisućljeća predstavlja s onim istim navještajem koji oduvijek pronosi i koji je njezino jedino blago: Isus Krist jest Gospodin; u Njemu i ni u kome drugom jest spasenje (usp. Dj 4,12). Vrelo nade za Europu i za čitav svijet jest Krist, "a Crkva je kanal kojim teče i razlijeva se val milosti provrele iz probodenog Otkupiteljeva srca".31Na temelju ove ispovijesti vjere iz naših srdaca i s naših usana izvire "radosna ispovijest nade: ti, Gospodine, uskrsnuli i živi, ti si uvijek nova nada Crkve i čovječanstva; ti si jedina i prava nada čovjeka i povijesti; ti si ‘u nama nada slave’ (Kol 1,27) već u ovom našem životu i u onom nakon smrti. U tebi i s tobom možemo doći do istine, naše postojanje ima smisao, zajedništvo je moguće, raznolikost može postati bogatstvo, snaga Kraljevstva djeluje u povijesti i pomaže izgradnju ljudskoga grada, ljubav daje trajnu vrijednost ljudskim naporima, patnja može postati spasonosnom, život će pobijediti smrt, stvorenje će biti dionikom slave djece Božje".32
Isus Krist naša nada
19. Isus Krist je naša nada jer nas je On, vječna Riječ Božja koja je oduvijek u krilu Očevu (usp. Iv 1,18) toliko ljubio da je u svemu osim u grijehu uzeo našu ljudsku narav i postao dionikom našeg života kako bi nas spasio. Ispovijedanje ove istine u samom je srcu naše vjere. Gubitak istine o Isusu Kristu ili njezino nerazumijevanje onemogućuju shvaćanje i ulazak u samo otajstvo Božje ljubavi i trojstvenog zajedništva.33
Isus Krist je naša nada jer
On objavljuje otajstvo Trojstva. To je otajstvo srž krš ć anske vjere, koja kao u prošlosti još uvijek može dati zna č ajan prinos izgradnji struktura koje su, nadahnjuju ć i se na velikim evan đ eoskim vrijednostima, odnosno uskla đ uju ć i se s njima, u stanju promicati život, povijest i kulturu razli č itih naroda Kontinenta.Mnogostruki su duhovni korijeni koji su svojim sokovima pridonijeli priznanju vrijednosti osobe i njezina neotu
đ ivog dostojanstva, svetog zna č aja ljudskog života i središnje uloge obitelji, važnosti obrazovanja i slobode misli, rije č i, vjerovanja, kao i zakonskoj zaštiti pojedinaca i skupina, promicanju solidarnosti i op ć eg dobra te priznanju dostojanstva rada. Ti su korijeni pomogli da se politi č ka mo ć podloži zakonima i poštivanju prava osobe i narodâ. Ovdje valja podsjetiti na duh drevne Gr č ke i Rima, doprinos keltskih, germanskih, slavenskih i ugrofinskih naroda, židovske kulture i islamskoga svijeta. Ipak, mora se priznati da su ta nadahnu ć a u židovsko-krš ć anskoj tradiciji povijesno našla snagu sposobnu da ih uskladi, utvrdi i promi č e. Rije č je o č injenici koja se ne može zanemariti; naprotiv, u procesu izgradnje "zajedni č koga europskog doma" treba uvidjeti da se to zdanje mora temeljiti i na vrijednostima koje se najpotpunije o č ituju u krš ć anskoj tradiciji. To je svima na korist.Crkva "nema razloga da izrazi naklonost prema jednom ili drugom zakonskom ili ustavnom rješenju"
34 Europe, pa stoga želi dosljedno poštivati zakonitu autonomiju gra đ anskog poretka. Pa ipak, njezina je zada ć a u krš ć ana Europe ponovno oživjeti vjeru u Presveto Trojstvo, uz punu svijest da je ta vjera glasnik istinske nade za Kontinent. Mnoge velike, ve ć spomenute uporišne paradigme koje su srž europske civilizacije, svoje najdublje korijene imaju u trojstvenoj vjeri Crkve. Ta vjera sadrži izniman duhovni, kulturni i eti č ki potencijal, sposoban me đ u ostalim rasvijetliti i neka najvažnija pitanja o kojima se danas u Europi raspravlja, kao što su društveno raslojavanje i gubitak uporišta koje bi davalo smisao životu i povijesti. Iz toga proizlazi potreba obnovljenoga teološkog, duhovnog i pastoralnog promišljanja o otajstvu Presvetog Trojstva. 3520. Partikularne crkve u Europi nisu obi
č ne agencije ili privatne organizacije. One zapravo djeluju sa specifi č nom institucionalnom dimenzijom, koja zaslužuje pravno vrjednovanje uz puno poštivanje pravi č nih civilnih zakonodavstava. U promišljanju o samima sebi kršćanske zajednice moraju iznova sebe prepoznati kao dar kojim Bog obogaćuje narode što žive na Kontinentu. To je radosna vijest koju su one pozvane nositi svakoj osobi. U dubljem promišljanju vlastite misionarske dimenzije one moraju trajno svjedočiti da je Isus Krist "jedini i jedincati posrednik spasenja za cjelokupno čovječanstvo: samo u njemu čovječanstvo, povijest i svemir nalaze svoje konačno pozitivno značenje i postižu potpuno ostvarenje; on u samome sebi, u svom događaju i u svojoj osobi ima konačni razlog spasenja; on nije samo posrednik spasenja nego je sam izvor spasenja".36U kontekstu sadašnjega etičkog i religijskog pluralizma koji sve više obilježava Europu potrebno je, dakle, ispovijedati i iznova naviještati istinu o Kristu kao jedinom Posredniku između Boga i ljudi i jedinom Otkupitelju svijeta. Stoga – kao što sam učinio na završetku sinodalne skupštine – u jedinstvu sa cijelom Crkvom, pozivam svoju braću i sestre u vjeri da puni pouzdanja stalno budu otvoreni Kristu i dopuste da ih on obnavlja, navješćujući snagom mira i ljubavi svim osobama dobre volje da tko susretne Gospodina, upoznaje Istinu, otkriva Život, nalazi Put koji njemu vodi (usp. Iv 14,6; Ps 16[15],11). U načinu života kršćana i njihovu svjedočenju riječju stanovnici Europe moći će otkriti da je Krist čovjekova budućnost. U vjeri Crkve "nema, uistinu, pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti" (Dj 4,12).37
21. Za vjernike, Isus Krist je nada svakoj osobi jer daruje vječni život. On je "Riječ života" (1 Iv 1,1), došla na svijet da ljudi "imaju život, u izobilju da ga imaju" (Iv 10,10). On nam tako pokazuje kako pravi smisao čovjekova postojanja ne ostaje zatvoren unutar ovosvjetskog obzora, nego se širom otvara vječnosti. Poslanje svake partikularne Crkve u Europi jest voditi računa o žeđi za istinom svake osobe i o potrebi za autentičnim vrijednostima koje bi nadahnule narode na Kontinentu. Obnovljenom energijom ona mora svjedočiti novinu koja joj daje život. To znači započeti dobro osmišljeno kulturno i misionarsko djelovanje, pokazujući djelovanjem i uvjerljivim obrazloženjima kako nova Europa treba iznova pronaći svoje krajnje korijene. U tom kontekstu, oni koji se nadahnjuju evanđeoskim vrijednostima trebaju odigrati bitnu ulogu, koja je dio čvrstog temelja na kojem valja izgraditi humaniji i mirniji suživot što ga poštuju svi i svaki pojedinac.
Prijeko je potrebno da partikularne crkve u Europi nađu način kako nadi vratiti izvornu eshatološku sastavnicu.38 Istinska kršćanska nada zapravo je teološka i eshatološka, utemeljena na Uskrslome koji će opet doći kao Otkupitelj i Sudac te koji nas poziva na uskrsnuće i vječnu nagradu.
Isus Krist je živ u Crkvi
22. Povratkom Kristu narodi Europe moći će ponovno otkriti onu nadu koja jedina životu daje puninu smisla. I danas ga mogu susresti jer Isus je prisutan, živi i djeluje u svojoj Crkvi: On je u Crkvi i Crkva je u Njemu (usp. Iv 15,1sl.; Gal 3,28; Ef 4,15–16; Dj 9,5). U njoj snagom dara Duha Svetoga trajno nastavlja svoje spasiteljsko djelo.39
O
č ima vjere Isusovu otajstvenu prisutnost možemo vidjeti u razli č itim znakovima koje nam je ostavio. Prije svega, on je prisutan u Svetom pismu, koje u svakom svom dijelu govori o Njemu (usp. Lk 24,27.44–47). Ipak, na doista jedinstven na č in On je prisutan pod euharistijskim prilikama. Ta se prisutnost "zove stvarnom ne u zna č enju isklju č ivosti, kao da druge ne bi bile ‘stvarne’, ve ć po izvanrednosti, jer je bitna (supstancijalna) te po njoj biva prisutan č itav Krist, Bog i Č ovjek". 40 Naime, u Euharistiji su "sadržani istinski, stvarno i bitno (supstancijalno) Tijelo i Krv našega Gospodina Isusa Krista s dušom i božanstvom, i, prema tome, č itav Krist". 41 "Uistinu, Euharistija je mysterium fidei, otajstvo koje nadilazi naše misli te se može prihvatiti samo u vjeri." 42 Stvarna je tako đ er i Isusova prisutnost u drugim liturgijskim č inima Crkve koje ona slavi u njegovo ime. Me đ u njima su Sakramenti, Kristovi č ini što ih on vrši po ljudima. 43Isus je u svijetu prisutan i na druge doista istinske na
č ine, poglavito u svojim u č enicima, koji, vjerni dvostrukoj zapovijedi ljubavi, štuju Boga u duhu i istini (usp. Iv 4,24) te životom svjedo č e bratsku ljubav koja ih obilježava kao Gospodinove sljedbenike (usp. Mt 25,31. 46; Iv 13,35; 15,1–17). 44
D
RUGO POGLAVLJEEVANĐELJE NADE POVJERENO
CRKVI NOVOG TISUĆLJEĆA
"Budan budi i utvrdi ostatak koji tek što ne umre" (Otk 3,2)
I. Gospodin poziva na obra
ćenjeIsus danas govori našim crkvama
23.
"Ovo govori Onaj koji drži sedam zvijezda u desnici, Onaj koji stupa posred sedam zlatnih svije ć njaka [...], Prvi i Posljednji, Onaj koji bijaše mrtav i oživje [...], Sin Božji" (Otk 2,1.8.18). Sam Isus govori svojoj Crkvi. Njegova je poruka upravljena svim pojedinim partikularnim crkvama i odnosi se na njihov unutarnji život koji je katkad obilježen prisutnoš ć u poimanja i mentaliteta nespojivima s evan đ eoskom predajom, č esto prožet raznim oblicima progona i još pogibeljnije ugrožen zabrinjavaju ć im simptomima posvjetovnja č enja, gubitka izvorne vjere i kompromisom s logikom svijeta. Nerijetko zajednice više nemaju negdašnje ljubavi (usp. Otk 2,4).Zapaža se kako
naše crkvene zajednice potresaju slabosti, teško ć e i proturje č nosti. I one trebaju ponovno č uti glas Zaru č nika koji ih zove na obra ć enje, poti č e ih na odvažnost prema novìnama i poziva ih da se zauzmu u velikom djelu "nove evangelizacije". Crkva se stalno mora podlagati sudu Kristove rije č i i živjeti svoju ljudsku dimenziju u stanju č iš ć enja kako bi sve više i sve bolje bila Zaru č nica bez ljage i nabora, odjevena haljinom od č ista blistava lana (usp. Ef 5,27; Otk 19,7–8).Na taj na
č in Isus Krist poziva naše Crkve u Europi na obraćenje, a one sa svojim Gospodinom i snagom njegove prisutnosti postaju nositeljicama nade za č ovje č anstvo.U
činci Evanđelja tijekom povijesti24.
Europa je naširoko i dubinski prožeta kršćanstvom . "Nema dvojbe da je u složenoj povijesti Europe krš ć anstvo, zasnovano na č vrstom temelju klasi č nog naslije đ a i mnogostrukih prinosa raznih etni č ko-kulturnih tokova koji su se tijekom stolje ć a u nju slijevali, središnji i odre đ uju ć i element. Krš ć anska je vjera oblikovala kulturu Kontinenta i neodjeljivo se ispreplela s njegovom poviješ ć u, do mjere da povijest Europe uop ć e ne bi bila razumljiva ako se ne bi uzela u obzir zbivanja koja su obilježila najprije veliko razdoblje evangelizacije, a potom duga stolje ć a u kojima se krš ć anstvo, unato č bolnom raskolu izme đ u Istoka i Zapada, potvrdilo kao religija samih Europljana. Č ak i u modernom te u suvremenom razdoblju, kad se vjersko jedinstvo dodatno razbijalo, bilo zbog daljnjih podjela me đ u krš ć anima, bilo zbog postupnog udaljavanja kulture od obzora vjere, uloga vjere i dalje je ostala veoma zna č ajna." 4525.
Briga Crkve za Europu ra đ a se iz njezine same naravi i poslanja. Tijekom stolje ć a, naime, Crkva je bila blisko povezana s našim kontinentom, tako da se duhovno lice Europe postupno obrazovalo zahvaljuju ć i naporima velikih misionara, svjedo č enju svetaca i mu č enika, revnom djelovanju monaha, redovnika i pastira. Od biblijskog poimanja č ovjeka Europa je dobila ono najbolje u svojoj humanisti č koj kulturi, crpila nadahnu ć e za svoja intelektualna i umjetni č ka djela, izradila pravne norme i, nipošto na posljednjemu mjestu, promicala dostojanstvo osobe, izvor neotu đ ivih prava. 46 Na taj je na č in Crkva kao č uvarica Evan đ elja sudjelovala u širenju i u č vrš ć ivanju onih vrijednosti koje su europsku kulturu u č inile sveop ć om.Imaju
ć i sve to na umu, današnja je Crkva s obnovljenom odgovornoš ć u svjesna prijeke potrebe da se ta dragocjena baština ne rasipa i da se Europi pomogne u njezinoj izgradnji ponovnim oživljavanjem njezinih krš ć anskih korijena, iz kojih je izrasla. 47Pokazati pravo lice Crkve
26. Neka cijela Crkva u Europi osjeti kao sebi upravljenu Gospodinovu zapovijed i poziv: ispitaj se, obrati se, "probudi se i utvrdi ostatak koji tek što ne umrije" (Otk 3,2). To je zahtjev koji proizlazi i iz promatranja sadašnjeg vremena: "Teško stanje vjerske ravnodušnosti tolikih Europljana, postojanje mnogih i na našem kontinentu koji još ne poznaju Isusa Krista i njegovu Crkvu i koji još nisu kršteni, sekularizam što truje mnoge krš
ć ane koji obi č no misle, odlu č uju i žive ‘kao da Krista nema’, nipošto ne gasi našu nadu, nego je č ini poniznijom i sposobnijom da se uzda samo u Boga. Od njegova milosr đ a primamo milost i poziv na obraćenje. " 4827. Premda se katkad, kao u evan
đ eoskoj zgodi stišavanja oluje (usp. Mk 4,35–41; Lk 8,22–25), može č initi kao da Krist spava i svoju la đ u prepušta na milost i nemilost uzburkanim valovima, od Crkve u Europi traži se da gaji sigurnost da je Gospodin, po daru svoga Duha, u njoj i u ljudskoj povijesti uvijek prisutan i djelatan. On nastavlja svoje poslanje u vremenu, tvore ć i Crkvu strujom novog života, koja te č e kroz življenje č ovje č anstva kao znak nade svima.U kontekstu gdje se i na pastoralnom polju može lako upasti u napast aktivizma, od krš
ć ana u Europi traži se da, živeći u intimnom zajedništvu s Njim , i dalje budu stvaran odraz Uskrsloga. Potrebne su zajednice koje ć e, promatraju ć i i nasljeduju ć i Djevicu Mariju, u vjeri i svetosti lik i uzor Crkve, 49 njegovati smisao liturgijskoga i unutarnjeg života. Prije i iznad svega, one moraju Gospodina hvaliti, moliti ga, klanjati mu se i slušati njegovu Rije č . Samo ć e tako biti dionicima njegova otajstva i potpuno živjeti u odnosu prema njemu kao udovi njegove vjerne Zaru č nice.28. Pred novim poticajima na podjele i sukobe, razne partikularne crkve u Europi, osnažene i svojom povezanoš
ć u s Petrovim nasljednikom, moraju se založiti da budu pravo mjesto i sredstvo zajedništva č itavoga Božjeg naroda u vjeri i ljubavi. 50 Neka stoga gaje ozra č je bratske ljubavi življene evan đ eoskim radikalizmom u Isusovu imenu i u njegovoj ljubavi; neka razvijaju srda č ne odnose, komunikaciju, suodgovornost, sudioništvo, misionarsku svijest, pomnju i spremnost na služenje; neka budu prožete duhom poštivanja, prihva ć anja i uzajamnog popravljanja (usp. Rim 12,10; 15,7–14), kao i služenja te me đ usobne pomo ć i (usp. Gal 5,13; 6,2), praštanja (usp. Kol 3,13) i izgradnje (usp. 1 Sol 5,11); one trebaju ostvarivati pastoral koji ć e, vrjednuju ć i sve legitimne razli č itosti, promicati i zdušnu suradnju me đ u svim vjernicima i njihovim udrugama; neka ponovno ožive zastupni č ka tijela kao dragocjena sredstva zajedništva za složno misionarsko djelovanje i za pronalaženje primjereno pripremljenih i kvalificiranih pastoralnih djelatnika. Na taj ć e na č in same crkve, nadahnute zajedništvom, koje je o č itovanje Božje ljubavi, temelja i razloga neprevarljive nade, biti blistaviji odraz Presvetog Trojstva, kao i znak koji poziva i nuka da se uzvjeruje (usp. Iv 17,21).29. Da bi se punije živjelo zajedništvo u Crkvi, potrebno je
vrjednovati raznolikost karizma i zvanja, koji sve više usmjeravaju k jedinstvu i mogu ga obogatiti (usp. 1 Kor 12). U tom pogledu, s jedne strane, novi pokreti i nove crkvene zajednice moraju "odbaciti svaku napast traženja prava prvorodstva i svako me đ usobno nerazumijevanje", napredovati na putu sve autenti č nijega zajedništva me đ u sobom i s ostalim crkvenim stvarnostima, te "živjeti s ljubavlju u potpunom posluhu biskupima"; s druge pak strane, biskupi su dužni "prema njima pokazati o č instvo i ljubav svojstvenu pastirima" 51 te priznati, vrjednovati i uskla đ ivati njihove karizme i njihovu prisutnost sa svrhom izgradnje jedinstvene Crkve.Doista, zahvaljuju
ć i pove ć anju suradnje me đ u razli č itim crkvenim organizacijama pod ljubaznim vodstvom pastira, cijela ć e Crkva svima mo ć i predstaviti ljepše i vjerodostojnije lice, jasniji odraz Gospodinova lika, pa ć e tako mo ć i dati novu nadu i utjehu i onima koji je traže, i onima koji su je potrebni, makar je ne tražili.Da bi se odgovorilo pozivu Evan
đ elja na obra ć enje, "svi zajedno moramo ponizno i odvažno ispitati savjest, kako bismo spoznali svoje strahove i pogrješke te iskreno ispovjedili svoju tromost, propuste, nevjernosti i grijehe". 52 Daleko od izazivanja stava bezna đ a i obeshrabrenja, evan đ eosko priznanje vlastitih grijeha u zajednicama ć e svakako pobuditi iskustvo što ga proživljava svaki pojedini krštenik: radost dubokog oslobo đ enja i milost novog po č etka koja pruža mogu ć nost da se s obnovljenom energijom nastavi na putu evangelizacije.Napredovati prema jedinstvu krš
ćana30.
Naposljetku, Evan đ elje nade snažan je poziv na obraćenje i na ekumenskom području. U uvjerenju da jedinstvo krš ć ana odgovara Gospodinovoj zapovijedi "da svi budu jedno" (usp. Iv 17,11) i da se ono danas pokazuje prijeko potrebnim za ve ć u vjerodostojnost u evangelizaciji te kao prinos jedinstvu Europe, sve crkve i crkvene zajednice trebaju biti "potpomognute i ohrabrene da ekumensko nastojanje vide kao ‘zajedni č ki put’ prema Kristu" 53 i prema vidljivom jedinstvu koje on želi, tako da jedinstvo u razli č itosti u Crkvi zablista kao dar Duha Svetoga, tvorca zajedništva.Za ostvarenje toga potrebno je strpljivo i ustrajno zalaganje sviju, nadahnuto iskrenom nadom i istodobno trijeznim realizmom, zalaganje usmjereno na "vrjednovanje onoga što nas ve
ć povezuje, prema iskrenom uzajamnom poštivanju, prema otklanjanju predrasuda, prema me đ usobnom upoznavanju i ljubavi". 54 Posljedi č no, da bi bilo na č vrstim temeljima, nastojanje oko jedinstva ne može ne uklju č ivati gorljivo traganje za istinom putem dijaloga i raspravljanja koje, priznaju ć i do sada postignute rezultate, u njima treba vidjeti poticaj daljnjem napredovanju u prevladavanju neslaganja koja još uvijek dijele krš ć ane.31.
Dijalog treba odlučno nastaviti , ne popuštaju ć i pred teško ć ama i naporima: valja ga voditi "pod raznim vidovima (doktrinarnim, duhovnim i prakti č nim), slijede ć i logiku razmjene dobara što je Duh poti č e u svakoj Crkvi i odgajaju ć i zajednice i vjernike, osobito mlade, da žive trenutke susreta i ispravno shva ć en ekumenizam u č ine uobi č ajenom dimenzijom crkvenog života i djelovanja". 55Ovaj dijalog jedna je od glavnih briga Crkve, poglavito u ovoj Europi, koja je u prošlom tisu
ć lje ć u vidjela nastanak mnogobrojnih podjela me đ u krš ć anima i koja danas kro č i prema svome ve ć em jedinstvu. Ne smijemo se zaustaviti na tom putu, niti se smijemo vratiti natrag! Moramo s pouzdanjem živjeti i nastaviti taj hod, jer uzajamno poštivanje, traganje za istinom, suradnja u ljubavi i osobito ekumenizam svetosti s Božjom pomo ć i ne mogu a da ne donesu plodova.32. Unato
č neizbježnim teško ć ama sve pozivam da s ljubavlju i bratski uvide i vrjednuju doprinos što ga istočne katoličke crkve samom svojom prisutnoš ć u, bogatstvom svoje predaje, svjedo č enjem svoga "jedinstva u razli č itosti", inkulturacijom što su je ostvarile naviještaju ć i Evan đ elje i raznolikoš ć u svojih obreda mogu pružiti za zbiljskiju izgradnju jedinstva. 56 Istodobno, još jednom želim uvjeriti pastire, bra ć u i sestre pravoslavnih crkava, da novu evangelizaciju nikako ne treba brkati s prozelitizmom te da ostaje č vrsta obveza poštivanja istine, slobode i dostojanstva svake osobe.II. Cijela Crkva poslana je u misije
33.
Služiti Evan đ elju nade putem ljubavi koja evangelizira zadaća je i odgovornost sviju . Doista, koju god karizmu ili službu netko imao, ljubav je glavni put ozna č en svima, kojim svi mogu i ć i: cijela je crkvena zajednica pozvana da kro č i tim putem, slijede ć i stope svoga U č itelja.Dužnost zare
đenih službenika34.
Sve ć enici su po svojemu ministeriju na osobit na č in pozvani slaviti i pou č avati Evan đ elje nade i služiti mu. Po sakramentu reda koji ih suobli č uje Kristu, Glavi i Pastiru, biskupi i sve ć enici moraju č itav svoj život i djelovanje suobraziti Isusu: propovijedanjem Rije č i, slavljenjem sakramenata i vodstvom krš ć anske zajednice oni uprisutnjuju otajstvo Krista i po svojoj su službi "pozvani produžiti prisutnost Krista, jedinoga i vrhovnog Pastira, utjelovljuju ć i njegov na č in života i č ine ć i ga vidljivim posred povjerenog im stada". 57Ucijepljeni "u" svijet, ali ne "od svijeta" (usp. Iv 17,15–16), u sadašnjoj kulturnoj i duhovnoj situaciji europskog kontinenta pozvani su da budu znak protivljenja i nade društvu oboljelom od horizontalizma i potrebnom otvorenosti Transcendenciji.
35. U tom okviru i
svećenički celibat postaje zna č ajan kao znak nade posve položene u Gospodina. To nije obi č na, od vlasti nametnuta crkvena stega; naprotiv, to je prije svega milost, neprocjenjiv Božji dar Crkvi, proro č ka odlika sadašnjem svijetu, izvor snažna duhovnog života i pastoralne plodnosti, svjedo č anstvo eshatološkog Kraljevstva, znak Božje ljubavi prema ovom svijetu, kao i nepodijeljene sve ć enikove ljubavi prema Bogu i njegovu narodu. 58 Življen kao odgovor na Božji dar i kao nadvladavanje napasti hedonisti č kog društva, celibat ne samo da onoga tko je na nj pozvan vodi do ljudskog ostvarenja, nego se pokazuje i kao č imbenik rasta za druge.U cijeloj Crkvi ocijenjen kao sve
ć eništvu primjeren, 59 u Latinskoj crkvi obvezan, 60 i iznimno cijenjen u isto č nim crkvama, 61 u kontekstu sadašnje kulture celibat se pokazuje kao rje č it znak, koji valja č uvati kao dragocjeno blago Crkve. Preispitivanje sadašnje stege u tom pogledu ne bi pomoglo rješavanju krize sve ć eni č kih zvanja kojoj smo svjedoci u mnogim dijelovima Europe. 62 Zalaganje u služenju Evan đ elja nade zahtijeva tako đ er da Crkva u č ini sve kako bi predstavila celibat u punini njegova biblijskoga, teološkoga i duhovnog bogatstva.36. Ne možemo ne vidjeti da vršenje svete službe danas nailazi na nemale teško
ć e, proizašle i od raširene kulture i od smanjenja broja sve ć enika, kao i porasta pastoralnih zada ć a i zamora do kojeg to može dovesti. Stoga su još dostojniji poštovanja, zahvalnosti i potpore sve ć enici koji zadivljuju ć im predanjem i vjernoš ć u vrše povjerenu im službu. 63Posežu
ć i za rije č ima sinodalnih otaca, i ja im s povjerenjem i zahvalnoš ć u želim izraziti svoje ohrabrenje: "Ne klonite duhom i ne dajte da vas umor svlada; u punom zajedništvu s nama biskupima, u radosnom bratstvu s drugim sve ć enicima, u iskrenoj suodgovornosti s osobama posve ć enog života i svim vjernicima laicima, ustrajte u svom dragocjenom i nezamjenjivom djelu." 64Uz sve
ć enike želim spomenuti i đakone , koji, makar na razli č itom stupnju, imaju udjela u istome sakramentu reda. Poslani da služe crkvenoj zajednici, oni pod vodstvom biskupa i s njegovim sve ć enicima vrše "diakoniju" (služenje) liturgije, propovijedanja i ljubavi. 65 Na taj njima vlastit na č in oni su u službi Evanđelja nade .Svjedo
čenje osoba posvećena života37.
Osobito je rje č ito svjedo č enje osoba posvećena života. S tim u svezi prije svega valja uvidjeti temeljnu ulogu monaštva i redovništva u evangelizaciji Europe i u izgradnji njezina krš ć anskog identiteta. 66 Ta se uloga mora nastaviti i danas, u vrijeme prijeko potrebne "nove evangelizacije" Kontinenta i vrijeme u kojem se izgradnja struktura i složeniji odnosi stavljaju pred osjetljivu prekretnicu. Europi je uvijek potrebna svetost, proro č ko svjedo č enje, evangelizacijsko djelovanje i služenje osoba posve ć enog života. Tako đ er valja istaknuti osobit prinos što ga svjetovni instituti i družbe apostolskog života mogu dati zahvaljuju ć i njihovu nastojanju da snagom Blaženstava svijet preobraze iznutra.38. Specifi
č an prinos što ga osobe posve ć ena života mogu dati Evan đ elju nade polazi od nekih vidova koji obilježavaju sadašnje kulturno i društveno lice Europe. 67 Tako, zahtjev za novim oblicima duhovnosti koji se pojavljuje u društvu mora dobiti odgovor u priznanju apsolutnog prvenstva Boga, življenom od strane posve ć enih osoba u potpunom sebedarju, trajnom obra ć enju života prikazanog kao pravo duhovno bogoštovlje. U okruženju zaraženom sekularizmom i podložnom konzumizmu, posve ć eni život, dar Duha Crkvi i za Crkvu, sve više postaje znak nade u mjeri u kojoj svjedo č i transcendentalnu dimenziju postojanja. U današnjoj multikulturalnoj i multireligijskoj situaciji, s druge strane, traži se svjedo č enje evanđeoskog bratstva koje obilježava posve ć eni život i od njega č ini poticaj na o č iš ć enje i integraciju razli č itih vrijednosti, putem prevladavanja podjela. Prisutnost novih oblika siromaštva i marginalizacije mora potaknuti kreativnost u zauzimanju za najpotrebnije, što je odlikovalo tolike utemeljitelje redovni č kih instituta. Naposljetku, sklonost nekakvoj zaokupljenosti samim sobom u raspoloživosti posve ć enih osoba može na ć i protulijek za nastavak djela evangelizacije na drugim kontinentima, unato č opadanju njihova broja, vidljivom u razli č itim institutima.Briga za duhovna zvanja
39. Budu
ć i da je uloga zare đ enih službenika i posve ć enih osoba od odlu č uju ć e važnosti, ne može se prešutjeti uznemiruju ć a oskudica sve ć eni č kih pripravnika i redovni č kih kandidata, osobito u Zapadnoj Europi. To stanje traži zalaganje sviju u primjerenom pastoralu zvanja. Samo "kad se mladima predstavi osoba Isusa Krista u svoj svojoj punini, u njima se užiže nada koja ih poti č e da sve ostave kako bi ga slijedili i odgovorili na njegov poziv te svojim vršnjacima svjedo č ili o njemu". 68 Briga za zvanja je, dakle, životno pitanje za budu ć nost krš ć anske vjere u Europi i, prema tome, za duhovni napredak samih naroda koji je nastavaju; to je izazov s kojim se Crkva, koja želi naviještati i slaviti Evan đ elje nade i služiti mu, mora suo č iti. 6940. Za razvijanje neophodnog pastorala zvanja valja vjernicima tuma
č iti vjeru Crkve o naravi i dostojanstvu ministerijalnog sve ć eništva; poticati obitelji da žive kao prave "ku ć ne crkve", kako bi se u njima razli č ita zvanja zapazila, prihvatila i gajila; ostvarivati takvo pastoralno djelovanje koje, osobito mladima, pomaže odabrati život ukorijenjen u Kristu, potpuno posve ć en Crkvi. 70Uvjereni da Duh Sveti i danas djeluje, i da ne manjka znakova te prisutnosti, osnovno je pitanje da se
promicanje zvanja ućini dijelom redovne pastoralne skrbi . Stoga je nužno "osobito u mladima raspaliti duboku č ežnju za Bogom, stvaraju ć i tako prikladno ozra č je za velikodušne odgovore zvanja"; prijeko je potreban veliki molitveni pokret u crkvenim zajednicama europskog kontinenta, jer "izmijenjene povijesne i kulturne prilike zahtijevaju da se pastoral zvanja uo č i kao jedan od glavnih ciljeva č itave krš ć anske zajednice". 71 Tako đ er je neophodno da sami sve ć enici žive i djeluju dosljedno u skladu sa svojim istinskim sakramentalnim identitetom. Naime, ako je slika koju o sebi pružaju zamu ć ena i loša, kako ć e privu ć i mlade da ih nasljeduju?Poslanje laika
41. Prinos
vjernika laika crkvenom životu od iznimne je važnosti: oni imaju nezamjenjivu ulogu u naviještanju i služenju Evan đ elja nade, jer "po njima je Kristova Crkva prisutna u najrazli č itijim podru č jima svijeta, kao znak i vrelo nade i ljubavi". 72 Punim dioništvom u poslanju Crkve u svijetu, oni su pozvani svjedo č iti kako je krš ć anska vjera jedini potpuni odgovor na pitanja što ih život stavlja pred svakog pojedinca i svako društvo, i u svijet mogu ucjepljivati vrednote Kraljevstva Božjega, obe ć anja i jamstva nade koja ne iznevjeruje.Ju
č erašnja i današnja Europa zna za prisutnost značajnih i svijetlih primjera takvih lai č kih likova. Kao što su sinodalni oci istaknuli, treba se me đ u ostalima sa zahvalnoš ć u sjetiti muškaraca i žena koji su svjedo č ili i svjedo č e Krista i njegovo Evan đ elje službom u javnom životu i s odgovornoš ć u koju ona uklju č uje. Iznimno je važno "poticati i podupirati posebna zvanja u službi op ć eg dobra: osobe koje ć e, po primjeru i na na č in onih koji su nazvani ‘ocima Europe’ znati izgra đ ivati sutrašnje europsko društvo, u č vrš ć uju ć i ga na stamenim duhovnim temeljima". 73Isto priznanje dugujemo djelovanju koje,
č esto u skrovitosti obi č nog života, krš ć anski laici vrše poniznim služenjem, sposobnim siromasima navijestiti Božje milosr đ e; moramo biti zahvalni tim muškarcima i ženama za odvažno svjedo č enje ljubavi i praštanja, vrjednota koje evangeliziraju široka podru č ja politike, društvene zbilje, gospodarstva, kulture, ekologije, me đ unarodnog života, obitelji, obrazovanja, zanimanja, rada i patnje. 74 Za to su potrebni pedagoški seminari koji bi vjernike laike osposobili da svoju vjeru primijene u ovozemaljskim situacijama. Zasnovani na ozbiljnom uvodu u crkveni život i posebice na prou č avanju društvenog nauka Crkve, takvi bi im seminari trebali pružiti ne samo nauk i poticaje nego i primjerene osnove duhovnosti kako bi osnažili njihovo zauzimanje, življeno kao autenti č an put svetosti.Uloga žene
42. Crkva je svjesna osobitog prinosa žene u služenju Evan
đ elja nade. Povijest krš ć anske zajednice potvr đ uje kako su žene uvijek imale istaknuto mjesto u svjedo č enju Evan đ elja. Valja se prisjetiti koliko su one, č esto u tišini i skrovitosti, u č inile u primanju i prenošenju Božjeg dara i tjelesnim i duhovnim materinstvom, odgojnim djelovanjem, katehezom, velikim djelima milosr đ a, kao i molitvenim i kontemplativnim životom, misti č kim iskustvima i spisima punim evan đ eoske mudrosti. 75U svjetlu njihovih blistavih i prebogatih svjedo
č anstava u prošlosti, Crkva izražava svoje pouzdanje u ono što žene mogu danas u č initi za porast nade na svim razinama. Brojni su vidovi suvremenoga europskog društva koji su izazov sposobnosti žena za postojano i darežljivo prihva ć anje, dijeljenje i ra đ anje u ljubavi. Pomislite, primjerice, na raširen znanstveno-tehni č ki mentalitet koji zasjenjuje afektivnu dimenziju i ulogu osje ć aja, na pomanjkanje darežljivosti, na rašireni strah od darivanja života novim stvorenjima, na teško ć u uspostave me đ usobnih odnosa i prihva ć anja drugoga i druga č ijega. U tom kontekstu Crkva od žena o č ekuje životvoran prinos novog vala nade.43. Da bi se to obistinilo, ipak je prijeko potrebno da se, poglavito
u Crkvi, promi č e dostojanstvo žene, budu ć i da je dostojanstvo žene i č ovjeka jednako: oboje su stvoreni na sliku i priliku Božju (usp. Post 1,27) i svako od njih obdareno je vlastitim i posebnim darovima.Nadati nam se, kao što je istaknuto na Sinodi, da
ć e puno dioništvo žene u životu i poslanju Crkve pospješiti bolje vrjednovanje i uporabu njezinih darova, pa i povjeravanjem njima crkvenih uloga koje je pravo pridržano laicima. Tako đ er valja primjereno vrjednovati poslanje žene kao supruge i majke te njezino predanje obiteljskom životu. 76Crkva ne propušta dignuti svoj glas kako bi ukazala na nepravde i nasilja u
č injene nad ženama, gdje god i u kojim se god okolnostima dogodili. Ona zahtijeva da se stvarno primjenjuju zakoni koji štite ženu i da se provedu djelotvorne mjere protiv ponižavaju ć eg iskorištavanja ženskih slika u komercijalnoj promidžbi kao i protiv pošasti prostitucije; ona tako đ er izražava nadu da ć e služenje majke u obiteljskom životu, na isti na č in kao i služenje oca, biti prihva ć eno kao prinos op ć em dobru, pa i u oblicima financijskog priznanja.
TREĆE POGLAVLJE
NAVIJEŠTATI EVANĐELJE NADE
"Uzmi otvorenu knjigu [...] i progutaj je" (Otk 10,8.9)
I. Naviještati otajstvo Krista
Objava daje smisao povijesti
44.
Vi đ enje Knjige Otkrivenja pripovijeda nam o "knjizi u obliku svitka, iznutra i izvana ispisanoj, zape č a ć enoj sa sedam pe č ata, u desnici Onoga koji sjedi na prijestolju" (Otk 5,1). Ovaj tekst sadrži Božji plan stvaranja i spasenja, njegov pomni nacrt o svekolikoj zbilji, o osobama, stvarima, doga đ ajima. Nijedno stvoreno bi ć e, ni zemaljsko ni nebesko, nije u stanju "otvoriti knjigu niti je č itati" (Otk 5,3) ili joj shvatiti smisao. U pomutnji ljudskih doga đ aja nitko ne zna reæi kamo sve smjera i što je konačni smisao svega.Samo Isus Krist dobiva zape
č a ć eni svezak (usp. Otk 5,6–7); samo je On "dostojan uzeti knjigu i otvoriti pe č ate njezine" (Otk 5,9). Naime, samo je Isus u stanju objaviti i ostvariti Božji nacrt u njoj skriven. Prepušten samom sebi, č ovjek ne može dati smisao povijesti i ljudskim naporima: život ostaje bez nade. Samo Sin Božji može raspršiti tmine i pokazati put.Otvorena knjiga bî predana Ivanu i preko njega cijeloj
Crkvi. Ivan je pozvan da knjigu uzme i proguta: "Idi, uzmi otvorenu knjigu iz ruke an đ ela što stoji na moru i na zemlji [...] Uzmi je i progutaj" (Otk 10,8–9). Tek pošto je temeljito prihvati, mo ć i ć e je primjereno prenijeti drugima kojima je poslan nalogom da "prorokuje proti pucima i narodima i kraljevima mnogim" (Otk 10,11).Prijeka potreba navještaja
45. Evan
đ elje nade, koje je predano Crkvi i koje je ona prihvatila, traži da ga se svaki dan naviješta i svjedo č i. To je vlastito poslanje Crkve u svim vremenima i na svim mjestima. To je i danas poslanje Crkve u Europi. "Da Crkva može naviještati Evan đ elje, za nju je to zapravo milost i njeno poslanje, njena najdublja raspoznajna crta. Ona je upravo radi naviještanja Evan đ elja, tj. radi propovijedanja i pou č avanja, da bi bila kanal dara milosti, da pomiruje grešnike s Bogom, da nastavlja Kristovu žrtvu u svetoj misi koja je spomen- č in njegove smrti i njegova slavnog uskrsnu ć a." 77Crkvo u Europi, "nova evangelizacija" zada
ć a je koja te o č ekuje! Na đ i zanos za naviještanje! Po č uj danas, na po č etku tre ć ega tisu ć lje ć a, upravljenu ti žarku molbu, koja se ve ć č ula po č etkom prvog tisu ć lje ć a, kad se Pavlu u vi đ enju ukazao neki Makedonac koji ga je preklinjao: "Prije đ i u Makedoniju i pomozi nam!" (Dj 16,9). Makar ostala neizre č ena ili č ak zagušena, to je najdublja i najistinskija molba koja izbija iz srdaca današnjih Europljana, žednih nade koja ne iznevjeruje. Tebi je ova nada dana kao dar, da je ti dalje radosno darivaš u svakom vremenu i na svakome mjestu. Neka, dakle, navještaj Isusa, što je Evan đ elje nade, bude tvoja dika i tvoj smisao postojanja. Obnovljenim žarom nastavi u istome misionarskom duhu koji je, po č evši propovijedanjem apostolâ Petra i Pavla, tijekom ovih dvadeset stolje ć a nadahnjivao tolike svece i svetice, zbiljske evangelizatore europskoga kontinenta.Prvi navještaj i obnovljeni navještaj
46. U mnogim dijelovima Europe
potreban je prvi navještaj Evanđelja : sve je više nekrštenih osoba, bilo zbog zna č ajne prisutnosti useljenika, pripadnika drugih religija, bilo stoga što djeca ro đ ena u obiteljima krš ć anske tradicije nisu primila krštenje, zbog komunisti č ke vlasti ili zbog raširene vjerske ravnodušnosti. 78 Doista, Europa se ve ć ubraja u ona tradicionalno krš ć anska mjesta, u kojima se osim nove evangelizacije u odre đ enim slu č ajevima name ć e i potreba prve evangelizacije.Crkva ne može izbje
ć i obvezu odvažna dijagnosticiranja, koje ć e omogu ć iti odluku o primjerenoj terapiji. I na Starom kontinentu postoje prostrana društvena i kulturna podru č ja, u kojima je nužna prava i istinska missio ad gentes. 7947. Nadalje,
posvuda je potreban obnovljeni navještaj i onima koji su veæ kršteni . Toliki suvremeni Europljani misle da znaju što je krš ć anstvo, ali ga stvarno ne poznaju. Č esto ne znaju č ak ni osnovne elemente i pojmove vjere. Mnogi krštenici žive kao da Krista nema: ponavljaju se geste i znakovi vjere, osobito u bogoštovnim č inima, ali njih ne prati zbiljsko prihva ć anje sadržaja vjere i prianjanje uz Isusovu osobu. Na mjesto velikih istina vjere kod mnogih je došao neodre đ en i nezahtjevan religiozni osje ć aj; šire se razli č iti oblici agnosticizma i prakti č nog ateizma koji pove ć avaju raskorak izme đ u vjere i života; neki su se dali zaraziti duhom nekakva imanentisti č kog humanizma koji im je oslabio vjeru i, nažalost, č esto ih dovodi do njezina potpunog napuštanja; svjedoci smo nekakve sekularisti č ke interpretacije krš ć anske vjere koja je nagriza i na koju se nadovezuje duboka kriza savjesti i krš ć anskog ć udore đ a. 80 Velike vrjednote koje su uvelike nadahnjivale europsku kulturu odvojene su od Evan đ elja, izbog č ega su izgubile svoju dublju dušu i otvorile put nerijetkim zastranjenjima."Kad Sin
č ovje č ji do đ e, ho ć e li na ć i vjere na zemlji?" (Lk 18,8). Ho ć e li je na ć i na tlu ove naše Europe drevne krš ć anske tradicije? To je otvoreno pitanje koje jasno pokazuje dubinu i dramati č nost jednog od najozbiljnijih izazova s kojim se naše crkve moraju suo č iti. Može se re ć i – kao što je istaknuto na Sinodi – da se taj izazov č esto ne sastoji u tome da se krste novi obra ć enici, nego da se kršteni dovedu do obraćenja Kristu i njegovu Evanđelju : 81 u našim se zajednicama moramo ozbiljno brinuti za nošenje Evan đ elja nade onima koji su daleko od vjere ili su se udaljili od krš ć anske prakse.Vjernost jedincatoj poruci
48. Za naviještanje Evan
đ elja nade nužna je č vrsta vjernost samom Evanđelju. Propovijedanje Crkve u svim svojim oblicima, dakle, uvijek mora biti usredotočeno na Isusovu osobu i uvijek mora sve više usmjeravati prema Njemu. Valja budno paziti da Ga se predstavi u njegovoj cjelovitosti: ne samo kao eti č ki uzor nego ponajprie kao Sina Božjeg, jedinoga i nužnog Spasitelja sviju, koji živi i djeluje u svojoj Crkvi. Da bi nada bila prava i nerazoriva, "cjelovito, jasno i obnovljeno propovijedanje o uskrslom Isusu Kristu, o uskrsnu ć u i o vje č nom životu" 82 mora biti prioritet pastoralnog djelovanja sljede ć ih godina.Dok je Evan
đ elje što ga treba naviještati u svakom vremenu isto, razlièiti su naèini na koje se to naviještanje ostvaruje. Svatko je, dakle, pozvan "propovijedati" Isusa i vjeru u njega u svakoj okolnosti; "privla č iti" druge vjeri oblicima osobnoga, obiteljskoga, profesionalnoga i zajedni č kog života, koji odražavaju Evan đ elje; "zra č iti" oko sebe radost, ljubav i nadu, da bi mnogi, vide ć i naša dobra djela, slavili Oca koji je na nebesima (usp. Mt 5,16) te bili "zaraženi" i osvojeni; postati "kvasac" koji preobražava i iznutra nadahnjuje svaki kulturni izri č aj. 83Svjedo
čenje životom49.
Europa traži vjerodostojne navjestitelje evanđelja, èiji životi , u zajedništvu s Kristovim križem i uskrsnu ć em, blistaju ljepotom Evanđelja . 84 Ti navjestitelji Evan đ elja trebaju biti primjereno izobraženi. 85 Danas je više nego ikad potrebna misionarska svijest svakog krš ć anina, po č evši od biskupa, prezbitera, đ akona, redovnika, kateheta i vjerou č itelja: "Svaki krštenik kao Kristov svjedok treba ste ć i izobrazbu primjerenu svom položaju, ne samo da mu se u neprijateljskom okruženju, kao što je sekularizirani svijet, vjera zbog nebrige ne osuši, nego i da bi podupro i potaknuo evangelizatorsko svjedo č enje." 86Suvremeni
č ovjek "radije sluša svjedoke negoli u č itelje ili, ako sluša u č itelje, sluša ih zato što su svjedoci". 87 Dakle, odlu č uju ć e su važni prisutnost i znakovi svetosti: ona je bitan preduvjet za autentičniju evangelizaciju , sposoban ponovno oživjeti nadu. Potrebna su snažna osobna i zajedni č ka svjedo č anstva novog života u Kristu. Doista, nije dovoljno istinu i milost ponuditi samo propovijedanjem Rije č i i slavljenjem sakramenata; neophodno je da ih se prihva ć a i živi u svakoj konkretnoj okolnosti, na na č in da ih krš ć ani i crkvene zajednice doista žive. To je jedan od najve ć ih izazova Crkvi u Europi na po č etku novog tisu ć lje ć a.Izgraditi zrelu vjeru
50. "Današnje kulturno i religiozno stanje u Europi traži prisutnost u vjeri zrelih katolika i misionarskih krš
ć anskih zajednica koje ć e Božju ljubav svjedo č iti svim ljudima." 88 Naviještanje Evan đ elja nade, dakle, podrazumijeva da treba promicati prijelaz od vjere oslonjene na društvene obi č aje, makar je i ona vrijedna poštovanja, k osobnijoj i zrelijoj vjeri, koju resi razumijevanje i uvjerenost.Krš
ć ani su, dakle, pozvani gajiti vjeru koja im omogu ć uje kriti č ki se suo č iti s postoje ć om kulturom i oduprijeti se njezinim zavo đ enjima; djelotvorno utjecati na kulturna, gospodarska, socijalna i politi č ka podru č ja; pokazati da je zajedništvo me đ u č lanovima Katoli č ke crkve i s drugim krš ć anima ja č e od bilo koje etni č ke veze; s radoš ć u prenositi vjeru novim naraštajima; izgra đ ivati krš ć ansku kulturu sposobnu evangelizirati širu kulturu u kojoj živimo. 8951. Osim što bi se trebale zalagati da služenje Rije
č i, slavljenje liturgije i djela milosr đ a budu usmjereni izgradnji i podupiranju zrele osobne vjere, krš ć anske zajednice trebale bi predlagati kateheze primjerene razli č itim duhovnim itinerarima vjernika razli č itih uzrasta i razli č itih životnih uvjeta te osigurati primjerene oblike duhovnog vodstva i ponovno otkrivanje vlastitog krštenja. 90 Osnovno polazište takvu nastojanju, dakako, bit ć e Katekizam Katoličke Crkve.Uvi
đ aju ć i neprijeporno prvenstvo pastoralnog djelovanja, osobito treba njegovati službu kateheze i, bude li potrebno, dati joj novi zamah, kao sredstvu odgoja i razvoja vjere svake osobe, tako da sjeme što ga je Duh Sveti posijao i krštenje prenijelo, raste i postigne zrelost. Uvijek polaze ć i od Božje Rije č i, koja se č uva u Svetom pismu, propovijeda u bogoslužju i tuma č i Predajom Crkve, organska i sustavna kateheza bez sumnje je bitno i primarno sredstvo za oblikovanje krš ć ana do zrele vjere. 9152. Tako
đ er valja u istom kontekstu istaknuti važnu zadaću teologije . Naime, postoji unutarnja i nerazdruživa povezanost izme đ u evangelizacije i teološkog promišljanja, jer teologija, kao znanost s vlastitim statusom i vlastitom metodologijom, živi od vjere Crkve i u službi je njezina poslanja. 92 Teologija se ra đ a iz vjere i pozvana je da ju tuma č i, č uvaju ć i svoju neraskidivu vezu s krš ć anskom zajednicom u svim njezinim oblicima; u službi duhovnog rasta sviju vjernika, 93 ona ih uvodi u duboko razumijevanje Kristove poruke.U vršenju poslanja naviještanja Evan
đ elja nade, Crkva u Europi sa zahvalnoš ć u cijeni zvanje teologa, a njihov rad vrjednuje i podupire. 94 Njima s poštovanjem i ljubavlju upravljam poziv da ustraju u svome služenju, uvijek povezuju ć i znanstveno istraživanje s molitvom, stupaju ć i u pažljiv dijalog sa suvremenom kulturom, vjerno prianjaju ć i uz U č iteljstvo i s njime sura đ uju ć i u duhu zajedništva u istini i ljubavi, "udišu ć i" sensus fidei Božjeg naroda i hrane ć i ga svojim prinosima.II. Svjedo
čiti u zajedništvu i dijaloguU zajedništvu partikularnih crkava
53.
Snaga naviještanja Evan đ elja nade bit ć e djelotvornija bude li povezana sa svjedo č anstvom dubokog jedinstva i zajedništva u Crkvi. Pojedine partikularne crkve ne mogu se same uhvatiti u koštac s izazovima s kojima se suo č avaju. Potrebna je istinska suradnja sviju partikularnih crkava Kontinenta, da ona bude izraz njihova bitnog zajedništva; suradnje koju traži i nova europska stvarnost. 95 U taj kontekst valja smjestiti doprinos kontinentalnih crkvenih tijela, po č evši od Vijeća europskih biskupskih konferencija. Ono je djelotvorno sredstvo za zajedni č ko traženje prikladnih putova evangelizacije. 96 "Razmjenom darova" raznih partikularnih crkava, iskustva i promišljanja Zapadne i Isto č ne, Sjeverne i Južne Europe postaju zajedni č ka, a onda i pastoralni pristupi; stoga je razmjena sve više znakovit izraz kolegijalnog osje ć aja me đ u biskupima Kontinenta, da bi zajedni č ki, smjelo i vjerno naviještali ime Isusa Krista, jedinog izvora nade za sve u Europi.Zajedno sa svim krš
ćanima54.
Istodobno se pojavljuje neodgodiva obveza bratske i iskrene ekumenske suradnje.Uspjeh evangelizacije usko je povezan sa svjedočenjem zajedništva što ga mogu pružiti svi Kristovi učenici: "Svi su kršćani dužni vršiti ovo poslanje na temelju svoga poziva. Zadaća evangelizacije podrazumijeva hod jednih prema drugima i zajednički hod sviju kao kršćana, hod koji se mora pokrenuti iznutra; evangelizacija i jedinstvo, evangelizacija i ekumenizam međusobno su neraskidivo povezani."97 Stoga opet ponavljam riječi Pavla VI. upravljene ekumenskom patrijarhu Atenagori Prvom: "Neka nas Duh Sveti vodi putem pomirenja da jedinstvo naših crkava postane sve svjetlijim znakom nade i utjehe za cijelo čovječanstvo."98
U dijalogu s drugim religijama
55. Kao u zada
ć i "nove evangelizacije", i kad je rije č o naviještanju Evan đ elja nade, potrebno je uspostaviti produbljen i razborit međureligijski dijalog , osobito sa židovstvom i islamom. "Shva ć en kao put i sredstvo upoznavanja te uzajamna oboga ć ivanja, nije u suprotnosti s misijom ad gentes, dapa č e, s njom je posebno povezan i jedan je od njezinih oblika." 99 U tom se dijalogu pak ne smije dopustiti da ga zahvati "duh mlitavosti, vrlo raširen indiferentizam, pa i me đ u krš ć anima, č esto s korijenima u teološkim gledištima koja su neispravna, prožet vjerskim relativizmom koji je sklon re ć i da ‘jedna vjera vrijedi koliko i druga’". 10056. Uz to, treba postati živo svjestan
odnosa koji Crkvu povezuje sa židovskim narodom i posebne uloge Izraela u povijesti spasenja. Kao što je ve ć zapaženo na Prvoj posebnoj skupštini Biskupske sinode za Europu i kao što je istaknuto na posljednjoj Sinodi, treba cijeniti zajedni č ke korijene koji krš ć anstvo povezuju sa židovskim narodom, kojemu je Bog ponudio neopoziv savez (usp. Rim 11, 29), 101 koji je kona č nu puninu postigao u Kristu.Neophodno je, dakle, poticati dijalog sa židovstvom, znaju
ć i da ono ima temeljnu važnost za krš ć ansku samosvijest i za nadvladavanje podjela me đ u crkvama, te tako djelovati da u uzajamnim odnosima procvjeta novo prolje ć e. To podrazumijeva da se svaka krš ć anska zajednica, koliko joj okolnosti dopuštaju, mora založiti u dijalogu i suradnji s vjernicima židovske vjere. To zauzimanje me đ u ostalim uklju č uje "priznanje eventualnog udjela sinova Crkve u stvaranju i širenju antisemitskog stava u povijesti i traženje oproštenja za to od Boga, te na svaki na č in poticanje susreta pomirenja i prijateljstva sa sinovima Izraelovim". 102 U tom se kontekstu tako đ er treba sjetiti i ne malobrojnih krš ć ana koji su, i po cijenu vlastitog života, pomagali ovu svoju "stariju bra ć u" i spašavali je, osobito u razdobljima njihova progona.57. Tako
đ er treba napredovati u upoznavanju drugih religija, kako bi se mogao uspostaviti bratski razgovor s osobama koje im pripadaju, a žive u današnjoj Europi. Posebice je važan ispravan odnos s islamom. Kao što su posljednjih godina europski biskupi višekratno uvidjeli, taj se dijalog "mora voditi razborito, s jasnim idejama o njegovim mogu ć nostima i njegovim granicama i s pouzdanjem u Božji spasiteljski plan što se ti č e svih njegovih sinova". 103Izme
đ u ostalog, treba biti svjestan velikog jaza izme đ u europske kulture s dubokim krš ć anskim korijenima i islamske misli. 104S tim u svezi, potrebna je odgovaraju
ć a priprema krš ć ana koji svakodnevno žive u dodiru s muslimanima, kako bi islam objektivno upoznali i prema njemu se znali odnositi; ta se priprava osobito odnosi na sve ć eni č ke pripravnike, sve ć enike i sve pastoralne djelatnike. S druge je strane razumljivo da, dok od europskih ustanova traži da u Europi promi č u religijsku slobodu, Crkva mora zahtijevati da se recipro č no jam č enje religijske slobode poštuje i u zemljama razli č ite religijske tradicije u kojima su krš ć ani u manjini. 105U tom je kontekstu "razumljivo
č u đ enje i osje ć aj razo č aranja krš ć ana koji, primjerice u Europi, prihva ć aju vjernike drugih religija omogu ć uju ć i im vršenje njihova bogoslužja, a istodobno vide da se krš ć ansko bogoštovlje zabranjuje" 106 u zemljama gdje su ti vjernici u ve ć ini i jedino svoju religiju dopuštaju i promi č u. Ljudsko bi ć e ima pravo na vjersku slobodu i svi, u svim dijelovima svijeta, "moraju biti slobodni od pritiska bilo pojedinaca bilo društvenih skupina ili bilo koje ljudske vlasti". 107III. Evangelizirati društveni život
Evangelizacija kulture i inkulturacija Evan
đelja58.
Naviještanje Isusa Krista mora zahvatiti i suvremenu europsku kulturu. Evangelizacija kulture mora pokazati da je i danas, u ovoj Europi, mogu ć e u punini živjeti Evan đ elje kao put koji životu daje smisao. U tu svrhu pastoralno djelovanje treba preuzeti zada ć u oblikovanja krš ć anskog mentaliteta u svakodnevnom životu: u obitelji, u školi, u društvenom opho đ enju, u svijetu kulture, rada, ekonomije, u politici, u slobodnom vremenu, u zdravlju i u bolesti. Potrebna je smirena kriti č ka procjena sadašnjega kulturnog stanja Europe, uz vrjednovanje nastalih trendova, č injenica i zna č ajnijih pojava našeg vremena u svjetlu središnje uloge Krista i krš ć anske antropologije.I danas, spominju
ć i se kulturne plodnosti krš ć anstva tijekom povijesti Europe, treba pokazati i teorijski i prakti č ni evan đ eoski prinos ljudskoj zbilji. Nadalje, imaju ć i u vidu golemo zna č enje znanosti i tehnoloških postignu ć a u europskoj kulturi i društvu, Crkva je i u svojim ustanovama teorijskog prou č avanja i u prakti č nim pastoralnim inicijativama pozvana da bude konstruktivna u svom pristupu znanstvenim spoznajama i njihovoj primjeni, ukazuju ć i na nedostatnost i neprimjerenost poimanja nadahnutog scientizmom, koji samo eksperimentalnim spoznajama priznaje vrijednost, te pružaju ć i eti č ke kriterije što ih č ovjek posjeduje upisane u svojoj vlastitoj naravi. 10859. Važan dio svakog programa evangelizacije jest
služenje katoličkih škola . Trebat ć e ishoditi priznanje stvarne slobode obrazovanja i pravnu jednakost izme đ u državnih i nedržavnih škola. Katoli č ke su škole katkad jedino sredstvo za predstavljanje krš ć anske tradicije onima koji su od nje daleko. Poti č em vjernike angažirane na području obrazovanja da ustraju u svome poslanju nose ć i svjetlo Krista Spasitelja u svom specifi č nom obrazovnom, znanstvenom i akademskom djelovanju. 109 Osobito priznanje zaslužuje prinos krš ć ana koji vode istraživanja i pou č avaju na sveučilištima : svojim "služenjem misli" oni mladim naraštajima prenose vrjednote kulturne baštine oboga ć ivane dvotisu ć ljetnim humanisti č kim i krš ć anskim iskustvom. Svjestan važnosti akademskih ustanova, tako đ er tražim da se u raznim partikularnim Crkvama promi č e primjerena pastoralna skrb za sveučilišnu zajednicu i na taj na č in poti č e ono što odgovara postoje ć im kulturnim potrebama. 11060. Ne može se zaboraviti ni pozitivan prinos vrjednovanja kulturnog blaga Crkve. Ono, zapravo, može biti zna
č ajan č imbenik u ponovnom razbu đ ivanju humanizma krš ć anskog nadahnu ć a. Uz primjereno č uvanje i razboritu upotrebu tog blaga, ono kao živo svjedo č anstvo vjere ispovijedane tijekom stolje ć â može biti vrijedno sredstvo za novu evangelizaciju i katehezu, te poticaj za ponovno otkrivanje smisla otajstva.Istodobno treba promicati
nove umjetničke izričaje vjere trajnim dijalogom s umjetnicima. 111 Crkvi je, naime, potrebna umjetnost - književnost, glazba, slikarstvo, kiparstvo i arhitektura - jer "ona treba, zapravo, u č initi shvatljivim, štoviše – koliko je to mogu ć e – o č aravaju ć im svijet duha, nevidljivoga Boga" 112 i jer je umjetni č ka ljepota, kao nekakva jeka Božjeg Duha, simbol otajstva, poziv na traganje za licem Boga, koji je postao vidljiv u Isusu iz Nazareta.Obrazovanje mladeži u vjeri
61. Poti
č em Crkvu u Europi da posveti ve ć u pomnju obrazovanju mladeži u vjeri. Upravljaju ć i pogled prema budu ć nosti, ne možemo a da ih se ne sjetimo: moramo stupiti u dodir s umovima, srcima i karakterima mladih, da bismo im pružili temeljito ljudsko i krš ć ansko obrazovanje.U svakoj prigodi kad se okupi ve
ć i broj mladih, nije teško kod njih uo č iti veliku raznolikost stavova i ponašanja. Zapaža se njihova želja za zajedništvom i izlaskom iz izolacije te že đ razli č itog intenziteta za apsolutnim; u njima se razabire skrovita vjera koja traži pro č iš ć enje i spremnost da nasljeduje Gospodina; uo č ava se odlu č nost da se nastavi zapo č eti put i potreba da svoju vjeru s drugima dijele.62. U tu svrhu treba
obnoviti pastoral mladih, organiziran po dobnim skupinama i osjetljiv na raznolikost stanja djece, adolescenata i mladih. Osim toga, tom pastoralu tako đ er treba osigurati ve ć u organsku povezanost i strpljivo slušati pitanja mladih, da bi ih se u č inilo nositeljima evangelizacije i izgradnje društva.U tom procesu treba promicati prigode za susrete mladih, tako da se stvori ozra
č je uzajamnog slušanja i molitve. Ne treba se bojati biti prema njima zahtjevan u onome što se ti č e njihova duhovnog rasta. Treba im pokazati put svetosti i poticati ih na zahtjevne odluke u njihovu slije đ enju Isusa, pri č emu su osnaženi intenzivnim sakramentalnim životom. Tako ć e mo ć i odoljeti zavo đ enjima kulture koja im č esto nudi samo prolazne ili č ak Evan đ elju protivne vrijednosti, pa ć e i sami postati sposobnima pokazivati krš ć anski mentalitet u svim podru č jima života, uklju č uju ć i razonodu i zabavu. 113Još su mi pred o
č ima radosna lica tolikih mladih, istinske nade Crkve i svijeta, rje č it znak Duha koji neumorno pobu đ uje nove energije. Susretao sam ih i na svojim hodo č aš ć ima u razli č ite zemlje kao i za nezaboravnih svjetskih dana mladeži. 114Pozornost prema sredstvima društvenog priop
ćivanja63.
S obzirom na važnost sredstava društvenog priop ć ivanja, Crkva u Europi mora poklanjati osobitu pozornost raznolikom svijetu obavijesnih sredstava. To me đ u ostalim podrazumijeva primjerenu izobrazbu krš ć ana koji rade na podru č ju komunikacija kao i korisnika tih sredstava, u svrhu boljeg ovladavanja novim izražajima. Posebno valja voditi ra č una o toma da se odaberu osobe primjereno osposobljene za prenošenje poruke putem medija. Veoma ć e korisna biti i razmjena informacija i strategija me đ u crkvama o razli č itim vidovima i inicijativama glede tih komunikacija. Ne ć e se smjeti zanemariti ni osnivanje lokalnih priop ć ajnih sredstava, pa i na župskoj razini.Istodobno se valja uklju
č ivati u procese društvenog priop ć ivanja, da bi ga se dovelo do ve ć eg poštivanja istine obavijesti i dostojanstva ljudske osobe. U tu svrhu pozivam katolike da sudjeluju u izradi obvezuju ć eg kodeksa za one koji rade na podru č ju društvenog priop ć ivanja, vo đ eni kriterijima koje su u posljednje vrijeme nazna č ila mjerodavna tijela Svete Stolice 115 i koje su biskupi na Sinodi ovako naveli: "Poštivanje dostojanstva ljudske osobe, njezinih prava, uklju č uju ć i i pravo na privatnost; služenje istini, pravednosti te ljudskim, kulturnim i duhovnim vrijednostima; poštivanje razli č itih kultura i sprje č avanje njihova iš č eznu ć a u ve ć inskoj masi, te skrb za manjinske skupine i za one najslabije; traženje op ć eg dobra iznad pojedina č nih interesa ili prevlasti samo ekonomskih kriterija." 116Misijsko djelovanje "ad gentes" (prema nevjernicima)
64. Naviještanje Isusa Krista i njegova Evan
đ elja koje bi se ograni č ilo samo na europski kontekst odavalo bi simptome zabrinjavaju ć eg nedostatka nade. Djelo evangelizacije nadahnuto je istinskom krš ć anskom nadom kad se otvara univerzalnim obzorima koji dovode do darežljivog davanja svima onoga što smo sami primili kao dar. Na taj na č in misionarsko djelovanje ad gentes postaje izraz Crkve oblikovane Evanđeljem nade , koja se trajno obnavlja i pomla đ uje. Crkva u Europi je tijekom stolje ć â gajila tu samosvijest: nebrojene č ete misionara i misionarka, idu ć i ususret drugim narodima i drugim civilizacijama, naviještale su Evan đ elje Isusa Krista narodima č itavog svijeta.Isti misionarski žar mora nadahnjivati današnju Crkvu u Europi. Smanjenje broja sve
ć enika i osoba posve ć enog života u nekim zemljama nijednu partikularnu Crkvu ne smije sprije č iti da potrebe sveop ć e Crkve u č ine svojim vlastitim potrebama. Svaka ć e partikularna Crkva na ć i na č in promicanja priprave za misijsko djelovanje ad gentes i tako velikodušno odgovoriti žarkoj molbi mnogog puka i mnogih naroda željnih da upoznaju Evan đ elje. Crkve drugih kontinenata, posebice Azije i Afrike, još uvijek gledaju na crkve u Europi i o č ekuju da one nastave sa svojim misionarskim pozivom. Krš ć ani u Europi ne mogu iznevjeriti svoju povijest. 117Evan
đelje: knjiga za današnju i sutrašnju Europu65.
Kad sam na po č etku Velikog jubileja 2000. kro č io kroz Sveta vrata, pred Crkvom i svijetom uzdignuo sam knjigu Evan đ elja. Ta gesta, koju su u č inili i svi biskupi u raznim katedralama diljem svijeta, ozna č ava zada ć u koja danas i uvijek stoji pred Crkvom našeg Kontinenta.Crkvo u Europi, uđi u novo tisućljeće s Knjigom Evanđ
elja! Neka svaki vjernik prihvati koncilski poticaj da "izu č i ‘najuzvišenije znanje’ (Fil 3,8) u č estalim č itanjem božanskih Pisama. Jer ‘ne poznavati Pisma, to je ne poznavati Krista’". 118 Neka sveta Biblija i dalje bude blago i za Crkvu i za svakog krš ć anina: pomnjivim prou č avanjem Rije č i nalazit ć emo hranu i snagu za svakodnevno vršenje svoga poslanja.Uzmimo u ruke ovu Knjigu!
Prihvatimo je od Gospodina koji nam je neprestance pruža po svojoj Crkvi (usp. Otk 10,8). Progutajmo je (usp. Otk 10,9), da postane život našeg života. Kušajmo njezin okus do kraja: donijet ć e nam muke, ali i darovati radost jer je slatka poput meda (usp. Otk 10,9–10). Bit æemo ispunjeni nadom i sposobni je donositi svakom č ovjeku i ženi koje na svom putu susretnemo.
ČETVRTO POGLAVLJE
SLAVITI EVANĐELJE NADE
"
Onome koji sjedi na prijestolju i Jaganjcublagoslov i èast, i slava i vlast u vijeke vjekova!" (Otk 5,13)
Zajednica molitve
66.
Evanđelje nade , navještaj istine koja osloba đ a (usp. Iv 8,32), treba slaviti. Pred Jaganjcem iz Knjige Otkrivenja zapo č inje sve č ana liturgija hvale i klanjanja: "Onome koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu blagoslov i č ast, i slava i vlast u vijeke vjekova" (Otk 5,13). To vi đ enje, koje objavljuje i Boga i smisao povijesti, doga đ a se "u dan Gospodnji" (Otk 1,10), dan uskrsnu ć a što ga iznova proživljava nedjeljna zajednica.Crkva koja prima ovu objavu
zajednica je koja moli. Mole ć i, sluša svoga Gospodina i ono što joj Duh govori: ona se klanja, slavi i zahvaljuje te na koncu zaziva Gospodinov dolazak, "Do đ i, Gospodine Isuse!" (Otk 22,16–20), potvr đ uju ć i tako da samo od njega o č ekuje spasenje.I
od tebe, Crkvo Božja koja živiš u Europi, traži se da budeš zajednica koja moli, slave ć i svoga Gospodina sakramentima, bogoslužjem i č itavim životom. U molitvi ć eš otkriti Gospodinovu životvornu prisutnost. U njemu ukorjenjuju ć i svekoliko svoje djelovanje, mo ć i ć eš pozvati Europljane da se susretnu s njim, pravom nadom, koja jedina zna potpuno ispuniti žudnju za Bogom, skrivenu u razli č itim oblicima religioznosti koji bujaju u suvremenoj Europi.I. Ponovno otkri
će liturgijeReligiozni smisao u današnjoj Europi
67.
Unato č raskrš ć anjenju golemih prostora europskoga kontinenta, postoje znakovi koji pridonose ocrtavanju lica Crkve koja, vjerujući naviješta, slavi i služi svome Gospodinu . Doista, ne manjka primjera istinskih krš ć ana koji žive trenutke kontemplativne tišine, vjerno sudjeluju u duhovnim inicijativama, žive Evan đ elje u svom svagdanjem iskustvu i svjedo č e ga u razli č itim podru č jima svojega angažmana. Osim toga, vidljivi su primjeri "pu č ke svetosti", koji pokazuju kako i u sadašnjoj Europi nije nemogu ć e živjeti Evan đ elje na osobnoj razini i u pravom zajedništvu.68. Pored mnogih primjera istinske vjere u Europi postoji i
neodređena, a katkad i nastrana religioznost . Njezini su znakovi č esto op ć eniti i površni, ili č ak proturje č ni kod istih osoba koje ih iskazuju. Vidljive su pojave bijega u spiritualizam, pojave religijskoga i ezoteri č nog sinkretizma, traženja izvanrednih doga đ aja pod svaku cijenu, sve do nastranih odluka, kao što je pribjegavanje opasnim sektama ili pseudoreligioznim iskustvima.Raširenu želju za duhovnom hranom valja s razumijevanjem prihvatiti i pro
č istiti. Č ovjeku koji makar i nejasno primje ć uje da ne može živjeti samo o kruhu, Crkva treba na uvjerljiv na č in svjedo č iti Isusov odgovor napasniku: "Ne živi č ovjek samo o kruhu nego o svakoj rije č i što izlazi iz Božjih usta" (Mt 4,4).Crkva koja slavi
69. U kontekstu današnjeg društva,
č esto zatvorenog transcendenciji, zagušenog potroša č kim navikama, lakom plijenu starim i novim idolopoklonstvima i istodobno žednom onoga što nadilazi ono neposredno, zadaća Crkve u Europi zahtjevna je i ujedno uzvišena. Ona se sastoji u ponovnom otkrivanju smisla "otajstva"; u obnavljanju liturgijskih slavlja da budu rje č itiji znak prisutnosti Krista Gospodina; u pronalaženju više tišine za molitvu i razmatranje; u povratku sakramentima, poglavito Euharistiji i pokori, kao izvorima slobode i nove nade.Poradi toga, tebi,
Crkvo koja živiš u Europi, upravljam ovaj poziv: budi Crkva koja moli, slavi Boga, priznaje njegovo apsolutno prvenstvo, veli č a ga radosnom vjerom. Iznova otkrij smisao otajstva: živi ga u poniznoj zahvalnosti; svjedo č i ga uvjerenom i zaraznom radoš ć u. Slavi Kristovo spasenje: prihvati ga kao dar koji te pretvara u njegov sakrament, svoj život u č ini istinskim duhovnim, Bogu ugodnim bogoštovljem (usp. Rim 12,1).Smisao otajstva
70. Neki pokazatelji govore o slabljenju smisla za otajstvo u samim liturgijskim slavljima, koja bi u nj morala uvoditi. Stoga je
prijeko potrebno da se u Crkvi ponovno oživi autentičan liturgijski smisao . Liturgija je, kao što podsjetiše sinodalni oci, 119 sredstvo posve ć ivanja; ona je slavljenje vjere Crkve; ona je sredstvo prenošenja vjere. Sa Svetim pismom i u č enjem crkvenih otaca ona je živo vrelo istinske i postojane duhovnosti. Kao što krasno isti č e i predaja č asnih isto č nih crkava, u liturgiji vjernici stupaju u zajedništvo s Presvetim Trojstvom, doživljavaju ć i svoje dioništvo u božanskoj naravi kao dar i milost. Tako liturgija postaje predokus kona č nog blaženstva i dioništvo u nebeskoj slavi.71. U liturgijskim slavljima valja iznova
u središte staviti Isusa, da nas on prosvijetli i vodi. Tu možemo na ć i jedan od najsnažnijih odgovora što ga naše zajednice trebaju dati neodre đ enoj i nepostojanoj religioznosti. Svrha crkvenog bogoštovlja nije udovoljavanje č ovjekovim željama ili smirivanje njegovih strahova, nego slušanje i prihva ć anje živog Isusa, koji č asti i slavi Oca, kako bi zajedno s njim Crkva slavila i č astila Oca. Crkvena slavlja navješ ć uju da naša nada dolazi od Boga po Isusu, našem Gospodinu.To podrazumijeva
življenje liturgije kao djela Trojstva. Otac je taj koji po nama djeluje u slavljenim otajstvima; on nam govori, oprašta nam, sluša nas, dariva nam svoga Duha; njemu se obra ć amo, njega slušamo, slavimo i zazivamo. Isus je taj koji nas posve ć uje č ine ć i nas dionicima svoga otajstva. Duh Sveti je taj koji svojom miloš ć u djeluje i od nas č ini Tijelo Kristovo, Crkvu.Liturgiju treba živjeti kao
navještaj i predokus buduće slave , kona č ni cilj naše nade. Doista, kao što Sabor u č i, "zemaljskom liturgijom sudjelujemo predokusom u onoj nebeskoj liturgiji koja se slavi u svetom gradu Jeruzalemu, kamo kao putnici težimo [...] dok se ne pojavi Krist, naš život, i mi zajedno s njime budemo u slavi " . 120Liturgijska izobrazba
72. Premda je nakon Drugoga vatikanskog sabora u
č injen stvaran napredak u življenju autenti č nog smisla liturgije, još je mnogo toga ostalo što treba u č initi. Potrebni su trajno obnavljanje i stalna izobrazba sviju: zare đ enih službenika, zavjetovanih osoba i vjernika laika.Prava
obnova, daleko od toga da se posegne za proizvoljnim č inima, sastoji se u sve boljem razvijanju svijesti o smislu otajstva, tako da liturgijske č ine pretvori u zajedništvo s velikim i presvetim otajstvom Trojstva. Slave ć i svete č ine kao odnos s Bogom i prihva ć anje njegovih darova, što je izraz autenti č noga duhovnog života, Crkva u Europi bit ć e uistinu sposobna svoju nadu hraniti i davati je onima koji su je izgubili.73. U tu svrhu potreban je golem napor
izobrazbe. Usmjerena osposobljavanju za razumijevanje pravog smisla crkvenih liturgijskih slavlja, osim primjerene pouke o obredima, ona traži istinsku duhovnost i odgajanje da ih se živi u punini. 121 Valja, dakle, ponajviše promicati pravu "liturgijsku mistagogiju", uz djelatno sudjelovanje sviju vjernika, svakoga prema njemu vlastitoj ulozi, u svetim č inima, poglavito u Euharistiji.II. Slavljenje sakramenata
74.
Istaknuto mjesto treba dati slavljenju sakramenata, kao č îna Krista i Crkve, odre đ enih za iskazivanje štovanja Bogu, za posve ć enje ljudi i za izgradnju crkvene zajednice. Svjesni da po Duhu Svetome u njima djeluje sam Krist, sakramente treba slaviti s najve ć om pomnjom i u primjerenim uvjetima. Neka partikularnim crkvama u Europi na srcu bude ja č anje pastorala sakramenata, tako da se razumije njihova dublja zbilja. Sinodalni su oci istaknuli tu potrebu da bi se odgovorilo na dvije pogibli: s jedne strane, u nekim se crkvenim podru č jima č ini se izgubio smisao sakramenata pa može do ć i do obezvrje đ ivanja slavljenih otajstava; s druge strane, slijede ć i obi č aje i tradiciju, mnogi krštenici nastavljaju pristupati sakramentima u važnim trenutcima svojega života, a da ipak ne žive u skladu s nau č avanjem Crkve. 122Euharistija
75.
Euharistija, najve ć i Kristov dar Crkvi, uprisutnjuje otajstvo Kristove žrtve za naše spasenje: "Presveta Euharistija, naime, sadrži svekoliko duhovno dobro Crkve, to jest samoga Krista, naš Vazam i živi Kruh". 123 Iz nje, "izvora i vrhunca č itavoga krš ć anskog života", 124 Crkva na svom hodo č aš ć u kroz povijest crpi okrjepu, nalaze ć i u njoj vrelo svake nade. Euharistija, doista, "daje poticaj našemu povijesnom hodu, polažu ć i sjeme žive nade u svakodnevicu sva č ije posve ć enosti vlastitim obvezama". 125Svi smo pozvani
ispovijedati vjeru u Euharistiju, "zalog budu ć e slave", sigurni da zajedništvo s Kristom što ga sada živimo kao putnici u smrtnom životu, anticipira uzvišeni susret s njim onog dana kad " ć emo mu biti sli č ni, jer ć emo ga vidjeti onakva kakav jest" (1 Iv 3,2). Euharistija je "okus vje č nosti u vremenu", Božja prisutnost i zajedništvo s njim; spomen Kristove Pashe, po svojoj je naravi donositeljica milosti u ljudsku povijest. Ona nas otvara Božjoj budu ć nosti; kao zajedništvo s Kristom, s njegovim tijelom i krvlju, ona je udioništvo u vje č nom Božjem životu. 126Pomirenje
76. Uz Euharistiju, i sakrament
pomirenja mora vršiti temeljnu ulogu u oživljavanju nade: "Osobno iskustvo Božjeg oproštenja za svakog je od nas, doista, bitan temelj svake nade za našu budu ć nost." 127 Jedan od korijena bezna đ a koje danas zahva ć a mnoge nalazi se u njihovoj nesposobnosti da se prepoznaju kao grješnici i dopuste da im se oprosti, nesposobnosti koja č esto proizlazi iz osamljenosti onih koji, žive ć i kao da Boga nema, nemaju od koga tražiti oproštenje. Oni, pak, koji se priznaju grješnicima i pouzdaju se u milosr đ e nebeskog Oca, doživljavaju radost pravog oslobo đ enja i mogu nastaviti živjeti bez zatvaranja u vlastitu bijedu. 128 Tako dobivaju milost novog po č etka i iznova nalaze razlog za nadu.Stoga je potrebno da se u Crkvi u Europi sakrament pomirenja ponovno oživi. Ipak, još jednom treba istaknuti da je forma sakramenta osobna ispovijed grijehâ popra
ć ena pojedina č nim odrješenjem. Taj susret izme đ u pokornika i sve ć enika treba promicati u svakom obliku koji je predvi đ en obredom sakramenta. U suo č enju s rasprostranjenim gubitkom osje ć aja za grijeh i širenjem mentaliteta obilježena relativizmom i subjektivizmom na ć udorednom podru č ju, u svakoj crkvenoj zajednici valja osigurati ozbiljan odgoj savjesti. 129 Sinodalni su oci inzistirali na priznavanju stvarnosti osobnoga grijeha i nužnosti osobnog oproštenja od Boga po služenju sve ć enika. Zajedni č ka odrješenja nisu alternativni na č in podjeljivanja sakramenta pomirenja. 13077. Obra
ć am se svećenicima , poti č u ć i ih da budu velikodušno spremni slušati ispovijedi i da sami daju primjer redovitim pristupanjem sakramentu pokore. Preporu č ujem im da stalno vode ra č una o vlastitoj upu ć enosti na podru č ju moralne teologije, tako da se mjerodavno mogu nositi s problemima koji se u posljednje vrijeme pojavljuju na polju osobnoga i društvenog ć udore đ a. Osim toga, posebnu pozornost neka posve ć uju konkretnim uvjetima života u kojima se nalaze vjernici i neka ih strpljivo vode upoznavanju zahtjeva krš ć anskoga moralnog zakona, pomažu ć i im živjeti sakrament kao radostan susret s milosr đ em nebeskog Oca. 131Molitva i život
78. Uz euharistijsko slavlje valja promicati i druge oblike
zajedničke molitve 132 te pomo ć i ljudima da otkriju povezanost izme đ u njih i liturgijske molitve. Vjerni predaji Latinske crkve, posebice neka se promi č u razni oblici euharistijskog bogoštovlja izvan Mise: osobno klanjanje, izlaganje Presvetog sakramenta i procesije, u kojima valja vidjeti izraz vjere u Gospodinovu trajnu stvarnu prisutnost u Oltarskome sakramentu. 133 I u osobnom kao i zajedni č kom slavljenju liturgije časova, koju je Drugi vatikanski sabor preporu č io kao iznimno vrijednu i za vjernike laike, 134 treba se potruditi da se vidi ta povezanost s euharistijskim otajstvom. Obitelji valja poticati da neko vrijeme posvete zajedni č koj molitvi, tako da sav bra č ni i obiteljski život provode u svjetlu Evan đ elja. Na taj na č in, polaze ć i od obitelji i slušaju ć i Rije č Božju, postupno ć e se oblikovati ona kućna liturgija koja ć e obilježavati sve momente u obiteljskom životu. 135Svaki oblik zajedni
č ke molitve pretpostavlja osobnu molitvu. Izme đ u osobe i Boga ra đ a se istinski razgovor, koji se izražava hvalom, zahvaljivanjem, prošnjom upravljenom Ocu po Isusu Kristu i u Duhu Svetome. Osobna molitva, koja je kao disanje krš ć anina, nikad se ne smije zanemariti. Vjernicima tako đ er valja pomo ć i otkriti povezanost izme đ u osobne i liturgijske molitve.79. Posebnu pozornost treba obratiti i prema
pučkoj pobožnosti . 136 Veoma raširena u razli č itim krajevima Europe preko bratovština, hodo č aš ć a i procesija u brojnim svetištima, ona oboga ć uje tijek liturgijske godine i nadahnjuje obiteljske i društvene tradicije i obi č aje. Sve te oblike pu č ke pobožnosti treba brižno vrjednovati pastoralnim naporima promicanja i obnove, koji ć e im pomo ć i razvijati ono što je istinski izraz mudrosti Božjeg naroda. Primjer takve pobožnosti svakako je Sveta krunica. Ove godine, posve ć ene krunici, još jednom srda č no preporu č ujem njezino moljenje, jer "Ružarij", kad se otkrije njegov puni smisao, vodi u samu srž krš ć anskog života i pruža jednostavnu, ali plodonosnu duhovnu i odgojnu prigodu za osobno razmatranje, izgradnju Božjeg naroda i novu evangelizaciju. 137Glede pu
č ke pobožnosti, valja trajno bdjeti nad sumnjivim oblicima nekih njezinih o č itovanja i č uvati je od utjecaja svjetovnosti, od nesmotrene komercijalizacije ili č ak od opasnosti praznovjerja, kako bi ju se o č uvalo u zrelim i autenti č nim oblicima. To zahtijeva pedagoški rad koji ć e tuma č iti kako pu č ku pobožnost valja uvijek živjeti u skladu s liturgijom Crkve i vezi sa sakramentima.80. Ne smije se zaboraviti da se "
duhovno, Bogu milo bogoslužje" (usp. Rim 12,1) ostvaruje ponajprije u svagdanjem životu, življenom u ljubavi po slobodnom i darežljivom sebedarju, pa i u trenutcima prividne nemo ć i. Na taj na č in život se nadahnjuje nerazorivom nadom, jer se pouzdaje samo u sigurnost Božje mo ć i i Kristove pobjede: to je život ispunjen Božjom utjehom, kojom smo, sa svoje strane, pozvani tješiti one koje na svom putu susre ć emo (usp. 2 Kor 1,4).Dan Gospodnji
81.
Dan Gospodnji je uzorna i snažno poticajna prigoda za slavljenje Evan đ elja nade. Danas je krš ć anima sve teže i teže nedjelju živjeti kao dan susreta s Gospodinom. Nerijetko, ona je svedena na "kraj tjedna (weekend)", na obi č no vrijeme razonode. Zato je potreban pastoralni program osmišljen na obrazovnoj, duhovnoj i društvenoj razini, koji ć e ljudima pomo ć i da žive pravi smisao nedjelje.82. Stoga ponavljam poziv da se
iznova oživi dublji smisao dana Gospodnjega: 138 neka bude posve ć en sudjelovanjem na Euharistiji i odmorom punim krš ć anske radosti i bratstva. Neka ga se slavi kao središte svega bogoštovlja, neprekidni nagovještaj vje č nog života, koji krijepi nadu i ohrabruje nas na našem putovanju. Stoga se ne treba bojati dan Gospodnji braniti od svakog nasrtaja i založiti se da ga se u organiziranju rada oèuva , tako da bude dan za č ovjeka, na korist č itavom društvu. Doista, bude li nedjelja lišena svojega izvornog zna č enja i ne bude li u njoj primjerene mogu ć nosti za molitvu, odmor, zajedništvo i radost, moglo bi se dogoditi da " č ovjek ostane zatvoren tako uskim obzorom, koji mu više ne da da vidi ‘nebo’. Tada, makar bio sve č ano odjeven, on je uistinu nesposoban za svetkovanje". 139 A bez blagdanske dimenzije nada se ne bi imala kamo nastaniti.
PETO POGLAVLJE
SLUŽITI EVAN
ĐELJU NADE"Znam tvoja djela: tvoju ljubav, i vjeru,
i služenje, i postojanost" (Otk 2,19)
Put ljubavi
83. Rije
č što je Duh upravlja crkvama sadrži sud o njihovu životu. On se odnosi na djela i ponašanje: "Z nam tvoja djela" uvod je koji se kao refren s neznatnim izmjenama pojavljuje u pismima upu ć enima sedmerim crkvama. Kad su djela pozitivna, ona su plod napora, postojanosti, podnošenja kušnja, nevolja, siromaštva, vjernosti u progonima, ljubavi, vjere, služenja. U tom smislu ta se pisma mogu č itati kao opisi crkava koje, osim što naviještaju i slave spasenje koje dolazi od Gospodina, one ga i konkretno "žive".Za služenje Evan
đ elju nade, i od Crkve koja živi u Europi traži se da slijedi put ljubavi. To je put ljubavi koja evangelizira, raznovrsno zalaganje u služenju, spremnost za ustrajnu i neograni č enu velikodušnost.I. Služenje ljubavi
U zajedništvu i solidarnosti
84.
Primljena i darovana ljubav za svaku je osobu izvorno iskustvo u kojem se rađa nada . " Č ovjek ne može živjeti bez ljubavi. Sam po sebi on ostaje bi ć e neshvatljivo, život mu ostaje lišen smisla, ako mu se ne objavi ljubav, ako se ne susretne s ljubavlju, ako je ne iskusi i ne usvoji, ako u njoj živo ne sudjeluje." 140Izazov Crkve u Europi danas sastoji se, dakle, u pomaganju suvremenom
č ovjeku da iskusi ljubav Boga Oca i Krista, u Duhu Svetom, po svjedočenju ljubavi, koja u samoj sebi ima unutarnju snagu evangeliziranja .U kona
č nici, u tome se i sastoji "Evan đ elje", radosna vijest za svakog č ovjeka: Bog nas je prvi ljubio (usp. 1 Iv 4,10.19); Isus nas je ljubio do kraja (usp. Iv 13,1). Zahvaljuju ć i daru Duha, Božja se ljubav daje vjernicima, č ine ć i ih dionicima svoje vlastite sposobnosti za ljubav: ona postaje mo ć na sila u srcu svakog u č enika i u cijeloj Crkvi (usp. 2 Kor 5,14). Upravo jer je Božji dar, ljubav č ovjeku postaje zapovijed (usp. Iv 13,34).Življenje u ljubavi, dakle, postaje
radosni navještaj svakoj osobi i č ini vidljivom Božju ljubav koja nikoga ne napušta. U kona č nici, to zna č i izgubljenom č ovjeku dati valjane razloge da se nastavi nadati.85. Poziv je Crkve, kao "vjerodostojna, makar uvijek nesavršena, znaka življene ljubavi, ljude i žene dovesti do susreta s ljubavlju Boga i Krista, koji dolazi da ih potraži".
141 Crkva potvr đ uje da je "znak i oru đ e najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda", 142 kad osobe, obitelji i zajednice snažno žive Evan đ elje ljubavi. Drugim rije č ima, naše su crkvene zajednice pozvane da budu prava vježbališta zajedništva.Po svojoj naravi, svjedo
č enje ljubavi mora se protegnuti preko granica crkvene zajednice i doprijeti do svake osobe, tako da ljubav prema svim ljudima postane poticaj istinske solidarnosti u svim dijelovima društvenog života. Kad Crkva služi ljubavi, ona istodobno razvija "kulturu solidarnosti", i tako pomaže oživljavanju univerzalnih vrijednosti ljudskog suživota.U tom vidu, valja
ponovno otkriti pravi smisao kršćanske dragovoljačke službe . Ra đ aju ć i se iz vjere i njome trajno hranjeno, to ć e služenje trebati povezivati stru č nu spremu i č istu ljubav, nukaju ć i one koji mu se predaju da "uzdignu osje ć aje jednostavnog č ovjekoljublja na visinu Kristove ljubavi; na ponovno zadobivanje, me đ u mukama i umornosti, svakog dana svijesti dostojanstva svakog č ovjeka; na otkrivanje potreba osoba zapo č inju ć i, kad je potrebno, nove putove tamo gdje je najhitnija potreba i gdje je najslabija pažnja i potpora". 143II. Služiti
čovjeku u društvuVratiti nadu siromasima
86.
Cijela je Crkva pozvana siromasima dati novu nadu. Prihva ć ati ih i služiti im za nju zna č i prihvatiti Krista i njemu služiti (usp. Mt 25,40). Ljubav u kojoj prvenstvo imaju siromasi, nužna je dimenzija krš ć anskog postojanja i služenja Evan đ elju. Ljubiti ih i svjedo č iti im da ih Bog osobito ljubi zna č i uvidjeti da osobe vrijede u sebi samima, neovisno o njihovu ekonomskom, kulturnom i društvenom položaju te im pomo ć i da što bolje iskoriste svoje mogu ć nosti.87. Valja se, nadalje,
suoèiti s pojavom nezaposlenosti , koja je u mnogim europskim narodima teška socijalna nevolja. Tome se pridružuju i problemi vezani uz porast migracije ljudi. Crkva je dužna podsje ć ati da je rad dobro za koje se cjelokupno društvo mora osje ć ati odgovornim.Ponovno iznose
ć i eti č ke kriterije koji moraju ravnati tržištem i gospodarstvom uz skrupulozno poštivanje središnjeg mjesta ljudske osobe, Crkva ne ć e zanemariti traženje dijaloga s osobama uklju č enima u politi č ki život, sindikate i poduzetništvo. 144 On mora biti usmjeren izgradnji Europe shva ć ene kao zajednica naroda i osoba, zajednica solidarna u nadi, nepodvrgnuta isklju č ivo zakonima tržišta, nego odlu č na o č uvati č ovjekovo dostojanstvo i u društvenim i ekonomskim odnosima.88. Primjerenu važnost treba iskazati i
pastoralu bolesnika. Budu ć i da je bolest stanje koje name ć e bitna pitanja o smislu života, "u društvu blagostanja i uspješnosti, u kulturi obilježenoj idolatrijom tijela, odbacivanjem patnje i boli te mitom vje č ne mladosti", 145 skrb za bolesne treba shvatiti kao jedan od prioriteta. U tu svrhu potrebno je, s jedne strane, osigurati odgovaraju ć i pastoral na raznim mjestima trpljenja, primjerice službu bolni č kih kapelana, č lanova dragovolja č kih udruga, crkvenih sanitetskih ustanova, i, s druge strane, potporu obiteljima bolesnikâ. Osim toga, prikladnim pastoralnim sredstvima treba biti na raspolaganju i lije č ni č kom kao i pomo ć nom osoblju, kako bi im se pomoglo u njihovu zahtjevnom zvanju služenja bolesnicima. Doista, svojim radom zdravstveni djelatnici svakodnevno iskazuju plemenito služenje životu. Oni su pozvani pacijentima pružati i onu posebnu duhovnu potporu koja uklju č uje i toplinu pravoga ljudskog susreta.89. Naposljetku, ne može se zaboraviti ponekad
neprilična upotreba zemaljskih dobara . Naime, podbacivši u svom poslanju da mudro i s ljubavlju obra đ uje i č uva zemlju (usp. Post 2,15), č ovjek je u mnogim krajevima uništio šume i râvni, zagadio vode i zrak, poremetio hidrogeološke i atmosferske sustave te opustošio golema podru č ja.I u ovom slu
č aju, služiti Evan đ elju nade zna č i na nov se na č in založiti za ispravnu upotrebu zemaljskih dobara, 146 poti č u ć i onu skrb koja, osim o č uvanja prirodnih staništa, brani i kvalitetu života pojedinca i tako budu ć im naraštajima pripravlja okruženje sukladnije Stvoriteljevu naumu.Istina o braku i obitelji
90. Crkva u Europi mora u svakoj prigodi vjerno propovijedati
istinu o braku i obitelji. 147 Ona to u sebi osje ć a kao goru ć u potrebu jer zna da je ta zada ć a integralni dio poslanja evangelizacije, koje joj je povjerio njezin Zaru č nik i Gospodin, i danas se ona name ć e izvanrednom ja č inom. Naime, mnogi kulturni, društveni i politi č ki č imbenici sudjeluju u izazivanju sve o č itije krize obitelji. U razli č itoj mjeri oni iskrivljuju istinu o dostojanstvu ljudske osobe i, č esto ga krivo predstavljaju ć i, u pitanje dovode sam pojam braka. Vrijednost nerazrješivosti ženidbenog veza sve se više osporava; traže se oblici zakonskog priznanja zajedni č kog života de facto, uz njihovo izjedna č avanje sa zakonitom ženidbom; ima i zahtjeva da se prihvate oblici života parova gdje spolna razli č itost nije bitna.U takvoj situaciji, Crkva je pozvana
obnovljenom snagom svjedočiti ono što Evanđelje veli o braku i obitelji , kako bi se shvatilo njihovo zna č enje i vrijednost u Božjem spasenjskom naumu. Osobito je potrebno ponovno istaknuti kako su te stvarnosti plod Božje volje. Valja ponovno otkriti istinu o obitelji kao intimnom zajedništvu života i ljubavi, 148 otvorenom ra đ anju novih osoba; tako đ er i njezino dostojanstvo kao "ku ć ne Crkve" te njezino sudjelovanje u poslanju Crkve i u životu društva.91. Prema sinodalnim ocima, treba uvidjeti da su tolike obitelji u svakodnevnom življenju u ljubavi vidljivi svjedoci Isusove nazo
č nosti, koji ih prati i podupire darom svoga Duha. Kako bi se potpomogao njihov hod, treba produbiti teologiju i duhovnost braka i obitelji; nepokolebljivo i cjelovito propovijedati i djelotvornim primjerima pokazivati istinu i ljepotu obitelji utemeljene na braku, shva ć ene kao č vrsto i životu otvoreno zajedništvo muškarca i žene; u svakoj crkvenoj zajednici promicati odgovaraju ć i i sustavan obiteljski pastoral. Istodobno, Crkva treba maj č inskom brigom pružati pomo ć onima koji se nalaze u teškom položaju, primjerice samohranim majkama, rastavljenim osobama, napuštenoj djeci. U svakom slu č aju treba poticati, pratiti i podupirati obitelji, i pojedina č no i u udrugama, koje nastoje izvršiti njima vlastitu ulogu u Crkvi i u društvu, te se založiti da pojedine države i sama Europska Unija promi č u autenti č nu i primjerenu obiteljsku politiku. 14992. Posebnu brigu treba posvetiti
odgajanju mladeži i zaručnika za ljubav , prikladnim programima priprave za slavljenje sakramenta ženidbe, kao sredstvima koja pomažu živjeti u č isto ć i i tako se pripraviti za taj č in. U svom odgojnom djelovanju Crkva ć e biti brižna te mlade bra č ne parove pratiti i nakon sklapanja ženidbe.93. Naposljetku, Crkva je pozvana da maj
č inskom dobrotom izlazi ususret i u onim bra č nim situacijama u kojima se lako gubi nada. Osobito, "prema tolikim razorenim obiteljima Crkva se osje ć a pozvanom ne izricati strog i hladan sud, nego radije svjedo č anstvom svoga milosr đ a unositi svjetlo Božje riječi u tolike ljudske drame . To je duh kojim se obiteljski pastoral treba založiti i u slu č ajevima rastavljenih i ponovno civilno vjenčanih vjernika . Oni nisu isklju č eni iz zajednice; štoviše, pozvani su sudjelovati u njezinu životu rastu ć i u duhu evan đ eoskih zahtjeva. Ne prešu ć uju ć i im istinu o objektivnom moralnom neredu u kojem se nalaze i o posljedicama koje iz toga proizlaze glede prakticiranja sakramenata, Crkva im želi pokazati svu svoju maj č insku bliskost". 15094. Ako je za služenje Evan
đ elju nade potrebna primjerena i prioritetna briga za obitelj, nedvojbeno isto tako i same obitelji imaju neizbježnu zadaću glede toga istog Evan đ elja nade. Zato s pouzdanjem i naklonoš ć u upravljam poziv svim krš ć anskim obiteljima koje žive u ovoj Europi: "Obitelji, ‘postani’ ono što ‘jesi’!" Ti si živo uprisutnjenje Božje ljubavi: naime, tvoje je "poslanje č uvati, objavljivati i priop ć avati ljubav, životvorni odraz i stvarno udioništvo u Božjoj ljubavi prema ljudskom rodu i u ljubavi Krista Gospodina prema Crkvi, njegovoj zaru č nici". 151Vi ste "svetište života [...]: mjesto u kojem se može prikladno primiti život, dar Božji, i štititi protiv mnogostrukih napadaja kojima je izložen, može se razviti prema potrebama autentičnog ljudskog rasta". 152
Vi ste
temelj društva, kao prvo mjesto "humanizacije" osobe i društva življenja, 153 model za uspostavljanje društvenih odnosa življenih u ljubavi i solidarnosti.I vi budite vjerodostojni svjedoci Evan
đ elja nade! Jer vi ste " gaudium et spes – radost i nada". 154Služiti Evan
đelju života95.
Sve starija životna dob i smanjenje broja stanovnika u raznim zemljama Europe svakako je razlog uznemirenosti: pad nataliteta uistinu je simptom zabrinjavaju ć eg odnosa prema vlastitoj budu ć nosti; to je jasan pokazatelj pomanjkanja nade, znak je "kulture smrti", koja prožima današnje društvo. 155 Uz pad nataliteta valja spomenuti i druge č imbenike koji pridonose pomu ć ivanju vrjednote života i protiv njega raspiruju neku vrstu zavjere. Me đ u njih, nažalost, treba ubrojiti prije svega raširenost čedomorstva , tako đ er i uz upotrebu kemijsko-farmaceutskih preparata, koji omogu ć uju poba č aj i bez lije č ni č kog zahvata, a na na č in koji izmi č e svakom obliku društvenog nadzora; tome pogoduje i č injenica da u ustrojstvu mnogih država Kontinenta postoje zakoni koji taj č in dopuštaju, a on ostaje "užasan zlo č in" 156 i uvijek zna č i težak moralni nered. Ne smiju se zaboraviti stalni atentati putem "intervencije na ljudskim zametcima koji, premda smjeraju ć i po sebi zakonitim ciljevima, neizbježno dovode do ubojstva", ili pak putem neispravnih "postupaka prenatalne dijagnostike koji dopuštaju da se prepoznaju eventualne prerane anomalije novoro đ en č eta", [...] ali č esto "se ti postupci stavljaju u službu eugenetskog mentaliteta koji prihva ć a selektivni poba č aj". 157Tako
đ er treba spomenuti i trend u nekim dijelovima Europe koji smatra dopuštenim svjestan i hotimi č an prekid vlastitog života ili života drugoga ljudskog bi ć a: posljedica toga je širenje prikrivene ili č ak otvoreno vršene eutanazije, za koju ima zahtjeva, a nažalost i žalosnih primjera ozakonjenja.96. S obzirom na takvo stanje stvari, nužno je "služenje Evanđelju života" i "opći pokret savjesti i zajednički etički napor, da se provede u djelo velika strategija u korist života. Svi zajedno moramo graditi novu kulturu života".158 To je golem izazov, s kojim se valja suočiti odgovorno, s uvjerenjem da "budućnost europske civilizacije u velikoj mjeri ovisi o odlučnoj obrani i promicanju vrjednota života, srži njezine kulturne baštine";159 to zapravo znači Europi vratiti njezino istinsko dostojanstvo, tj. da bude mjesto gdje se svaka osoba potvrđuje u svom neusporedivom dostojanstvu.
Rado kao svoje ponavljam riječi sinodalnih otaca: "Sinoda europskih biskupa potiče kršćanske zajednice da postanu evangelizatori života. Ohrabruje bračne partnere i kršćanske obitelji da se uzajamno podupiru u vjernosti svome poslanju Božjih suradnika u rađanju i odgajanju novih stvorenja; cijeni svaki velikodušni pokušaj odupiranja sebičnosti na području prenošenja života, koju potiču lažni modeli sigurnosti i sreće; traži od država i od Europske Unije da provode dalekovidnu politiku kojom će promicati takve konkretne uvjete stanovanja, rada i društvenih usluga koji će pospješivati izgradnju obitelji i odgovor na poziv materinstva i očinstva, i uostalom, današnjoj Europi zajamčiti najdragocjenije blago: buduće Europljane."160
Izgra
đivati grad dostojan čovjeka97.
Djelotvorna ljubav obvezuje nas da pospješujemo budu ć e Kraljevstvo. Radi toga sura đ uje na promicanju autenti č nih vrijednosti koje leže u osnovi civilizacije dostojne č ovjeka. Naime, kao što podsje ć a Drugi vatikanski sabor, "na svom putovanju prema nebeskoj domovini krš ć ani treba da teže za onim što je gore i da to cijene. To ipak ne umanjuje, nego, dapa č e, pove ć ava važnost njihove zada ć e da sura đ uju sa svim ljudima na izgradnji humanijeg svijeta". 161 Iš č ekivanje novih nebesa i nove zemlje, nipošto se ne otu đ uju ć i od povijesti, poja č ava brigu za sadašnju stvarnost, gdje ve ć sada raste novina, sjeme i lik budu ć ega svijeta.Nadahnuti tim istinama vjere,
zauzmimo se u izgradnji grada dostojna čovjeka. Makar bilo nemogu ć e u povijesti izgraditi savršen društveni poredak, ipak znamo da svaki iskren napor za izgradnju boljeg svijeta prati Božji blagoslov, i da svako sjeme pravde i ljubavi posijano u ovom vremenu donosi plodove za vje č nost.98. U izgradnji grada dostojna
č ovjeka nadahnjujuću ulogu treba imati društveni nauk Crkve . Naime, u njemu Crkva pred europski kontinent postavlja pitanje moralne kvalitete njegove civilizacije. Taj nauk izvire iz susreta biblijske poruke s razumom, s jedne strane, i, s druge, s problemima i situacijama koje se odnose na život pojedinca i društva. Ukupnoš ć u na č ela što ih pruža, taj nauk pridonosi stvaranju č vrste osnove za suživot po mjeri č ovjeka, u pravednosti, u istini, u slobodi i solidarnosti. Usmjeren na obranu i promicanje dostojanstva osobe, temelj ne samo gospodarskoga i politi č kog života nego i društvene pravde i mira, taj se nauk pokazuje valjanim osloncem nosivih stupova budu ć nosti Kontinenta. 162 U tom istom nauku nalaze se uporišta za obranu moralnog ustrojstva slobode, tako da se europska kultura i društvo zaštite i od totalitaristi č ke utopije "pravde bez slobode", i od utopije "slobode bez istine", koju prati krivo poimanje "tolerancije"; obje su utopije nagovještaj zabluda i grozota za č ovje č anstvo, što žalosno potvr đ uje i nedavna povijest same Europe. 16399. Zbog svoje unutarnje povezanosti s dostojanstvom ljudske osobe, društveni je nauk Crkve takav da ga mogu uvažavati i oni koji ne pripadaju zajednici vjernika. Dakle, prijeko je potrebno širiti njegovo poznavanje i prou
č avanje te otkloniti njegovo nepoznavanje prisutno i me đ u krš ć anima. To traži nova Europa u izgradnji, jer su joj potrebne osobe obrazovane prema ovim vrijednostima, spremne založiti se za ostvarivanje op ć eg dobra. U tu je svrhu nužna prisutnost krš ć anskih laika koji ć e na razli č itim odgovornim mjestima u društvenom životu, gospodarstvu, kulturi, zdravstvu, obrazovanju i politici djelovati tako da ta podru č ja prožimaju vrjednotama Kraljevstva. 164Prema kulturi prihva
ćanja100.
Me đ u izazovima koji se danas postavljaju pred služenje Evan đ elju nade ubraja se i pojava sve ve ć eg useljeništva, koja od Crkve traži sposobnost prihva ć anja svake osobe, ma kojem puku ili narodu ona pripadala. Ta pojava nuka i cjelokupno europsko društvo i njegove ustanove da traže pravedan poredak i oblike suživota koji svakoga poštuju, te tako đ er i zakonitost u procesu mogu ć e integracije.Imaju
ć i u vidu da su bijeda, nerazvijenost ili č ak manjak slobode, koji nažalost još uvijek obilježavaju razne zemlje, uzroci koji mnoge tjeraju da napuste vlastitu zemlju, svi se trebaju odvažno zauzimati za ostvarenje pravednijega međunarodnog ekonomskog poretka , koji ć e promicati istinski razvoj svih naroda i svih zemalja.101. Pred pojavom selilaštva u pitanju je sposobnost Europe da osigura oblike mudrog
prihvaćanja i gostoprimstva . To traži "univerzalisti č ka" vizija op ć eg dobra: svoj pogled trebamo širiti sve do prihva ć anja potreba č itave ljudske obitelji. I sama pojava globalizacije zahtijeva otvorenost i sudjelovanje, ako ne želi biti izvor isklju č ivosti i marginalizacije, nego, naprotiv, solidarnog udioništva sviju u proizvodnji i razmjeni dobara.Svatko se mora zauzimati za rast
zrele kulture prihvaćanja , koja, vode ć i ra č una o jednakom dostojanstvu svake osobe i o obveznoj solidarnosti prema slabijima, traži da svakom useljeniku budu priznata osnovna prava. Javne su vlasti dužne nadzirati migracijske tokove, vode ć i ra č una o zahtjevima op ć eg dobra. Prihva ć anje se uvijek mora ostvarivati uz poštivanje zakona, pa stoga, kad je neophodno, mora biti povezano s odlu č nim suzbijanjem zloporaba.102. Tako
đ er se treba založiti za pronalaženje mogu ć ih oblika prave integracije useljenika, koji ć e biti legitimno prihva ć eni u društveno i kulturno bi ć e raznih europskih naroda. Ona traži da se ne prepušta ravnodušnosti glede univerzalnih ljudskih vrijednosti, a i da se o č uva kulturno naslije đ e svakog naroda. Miran suživot i uzajamna razmjena unutarnjih dobara omogu ć it ć e izgradnju Europe koja ć e biti zajedni č ki dom, u kojem ć e svatko biti prihva ć en, nitko diskriminiran, gdje ć e se prema svima odgovorno ophoditi i gdje ć e svi odgovorno živjeti kao udovi jedinstvene velike obitelji.103. Sa svoje strane, Crkva je pozvana "da nastavi djelo stvaranja i stalnog poboljšavanja svojih služba prihvata i svoje
pastoralne skrbi za useljenike i izbjeglice", 165 kako bi osigurala poštivanje njihova dostojanstva i slobode te potpomogla njihovu integraciju.Posebnu pastoralnu skrb treba iskazivati integraciji useljenika katolika, uz poštivanje njihove kulture i izvornosti njihove vjerske tradicije. U tu svrhu treba ostvarivati kontakte između crkava iz kojih useljenici potječu i crkava koje ih prihvaćaju, da bi se pronašli oblici pomoći, koji mogu uključivati prisutnost svećenikâ, redovnikâ i primjereno obrazovanih pastoralnih djelatnika među useljenicima, koji dolaze iz njihovih zemalja.
Osim toga, služenje Evanđelju zahtijeva da, braneći potlačene i isključene, Crkva od političkih vlasti raznih zemalja i od nadležnih u europskim institucijama traži da status izbjeglica priznaju onima koji iz vlastite rodne zemlje bježe zbog pogibli za vlastiti život, kao i da im olakšaju povratak u njihove zemlje; isto tako da stvaraju uvjete u kojima će se poštivati dostojanstvo svih useljenikâ te štititi njihova osnovna prava.166
III. Posvetimo se ljubavi!
104.
Poziv na djelotvornu ljubav, što su ga sinodalni oci upravili svim krš ć anima europskog kontinenta, 167 zgodna je sinteza istinskog služenja Evan đ elja nade. Sada ga ponovno upu ć ujem tebi, Crkvo Kristova koja živiš u Europi. Radosti i nade, žalosti i tjeskobe današnjih Europljana, osobito siromašnih i svih koji trpe, neka budu i tvoje radosti i nade, žalosti i tjeskobe i neka ne bude ni č ega od onoga što je uistinu ljudsko, a da ne na đ e odjeka u tvom srcu. Na Europu i na njezin hod gledaj suosje ć ajnim o č ima onoga tko cijeni svaki pozitivni element, ali istodobno ne zatvaraj o č i pred onim što nije u skladu s Evan đ eljem i na to snažno ukazuj.105. Crkvo u Europi, svakog dana obnovljenom svježinom prihva
ć aj dar ljubavi što ti ga Gospodin pruža i za koji te osposobljava. Od njega nau č i sadržaj i mjeru ljubavi. I budi Crkva blaženstava, uvijek suobli č ena Kristu (usp. Mt 5,1–12).Oslobodi se od svih spona i ovisnosti, budi siromašna i naklonjena najsiromašnijima, raširenih ruku prema svakoj osobi, pozorna prema svakom, bilo starom, bilo novom obliku siromaštva.
Trajno pro
č iš ć avana O č evom dobrotom, raspoznaj u Isusovu držanju, koji je uvijek branio istinu i istodobno bio milosrdan prema grješniku, vrhovnu normu za svoje djelovanje. U Isusu, pri č ijem je ro đ enju naviješten mir (usp. Lk 2,14), u njemu koji je svojom smr ć u razorio svako neprijateljstvo (usp. Ef 2,14) i darovao pravi mir (usp. Iv 14,27), budi graditeljica mira, pozivaju ć i svoju djecu da o č iste svoje srce od svakog neprijateljstva, sebi č nosti i stran č arenja, te u svakoj prilici razvijaju uzajamni dijalog i poštivanje.U Isusu, Božjoj pravednosti, nikad ne posustaj ukazivati na bilo koji oblik nepravde. Žive
ć i u svijetu po vrjednotama budu ć ega Kraljevstva, bit ć eš Crkva ljubavi, dat ć eš svoj nenadoknadiv doprinos izgradnji civilizacije u Europi sve dostojnije č ovjeka.
ŠESTO POGLAVLJE
EVANĐELJE NADE ZA
NOVU EUROPU
"Vidjeh i sveti grad, novi Jeruzalem
kako silazi s neba" (Otk 21,2)
Božja novost u povijesti
106. Evan
đ elje nade koje odzvanja u Otkrivenju otvara srce razmatranju Božje novosti: "I vidjeh novo nebo i novu zemlju, jer – prvo nebo i prva zemlja uminu; ni mora više nema" (Otk 21,1). Naviješta je sam Bog rije č ju koja daje objašnjenje upravo opisanom vi đ enju: "Evo, sve č inim novo" (Otk 21,5).Božja novost – potpuno shvatljiva na pozadini onoga staroga, načinjenog od suza, plača, jauka, tuge i smrti (usp. Otk 21,4) – sastoji se u izlasku iz stanja grijeha i njegovih posljedica u kojima se ljudski rod nalazi; to je novo nebo i nova zemlja, novi Jeruzalem, nasuprot starom nebu i zemlji, drevnom poretku i starodrevnom Jeruzalemu, izmučenom svojim suparništvima.
Za izgradnju čovjekova grada nije nevažna slika novog Jeruzalema koji silazi "s neba, od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža" (Otk 21,2): ona se izravno odnosi na otajstvo Crkve. Ta slika govori o eshatološkoj stvarnosti, koja nadmašuje čovjekove mogućnosti, i koja je dar Boga koji će se pojaviti na koncu vremenâ. No, to nije nikakva utopija: ta je stvarnost već prisutna. To pokazuje glagol što ga Bog rabi u prezentu – "Evo, sve činim novo" (Otk 21,5) – s naknadnim preciziranjem: "Svršeno je!" (Otk 21,6). Bog doista već radi na obnavljanju svijeta; već je Isusova Pasha Božja novost. Ona je rodila Crkvu, ona nadahnjuje njezin život, ona joj obnavlja i preobražava povijest.
107. Ta novost po
č inje dobivati oblik prije svega u kršćanskoj zajednici , koja je ve ć sada "Božje boravište s ljudima" (usp. Otk 21,3), u kojoj Bog ve ć djeluje, obnavljaju ć i život onih koji se podlažu dahu Duha. Crkva je svijetu znak i oru đ e Kraljevstva koje se ostvaruje prvotno u srcima. Odraz te iste novosti o č ituje se i u svakom obliku ljudskog suživota nadahnutog Evanđeljem . Radi se o novosti koja društvu govori u svakom trenutku povijesti i na svakom mjestu na zemlji, a osobito europskom društvu koje ve ć stolje ć ima sluša Evan đ elje Kraljevstva, što ga je Isus zapo č eo.I. Duhovni poziv Europe
Europa promicateljica univerzalnih vrijednosti
108.
Povijest europskoga kontinenta obilježena je životvornim utjecajem Evan đ elja. "Upravimo li pogled na prošla stolje ć a, ne možemo ne zahvaliti Gospodinu što je krš ć anstvo na našem Kontinentu bilo glavni č imbenik jedinstva me đ u narodima i kulturama te cjelovita promicanja č ovjeka i njegovih prava." 168Doista, nema sumnje da krš
ć anska vjera korjenito i odlu č uju ć e pripada temeljima europske kulture. Naime, krš ć anstvo je oblikovalo Europu, utiskuju ć i u nju neke temeljne vrjednote. I sama moderna Europa, koja je svijetu dala ideale demokracije i ljudskih prava, svoje vrjednote crpi iz svoje krš ć anske baštine. Više nego kao zemljopisno podru č je Europa se može okvalificirati kao " pretežno kulturni i povijesni pojam, koji obilježava zbilju nastalu kao Kontinent zahvaljuju ć i i ujediniteljskoj snazi krš ć anstva, koje je znalo me đ usobno integrirati razli č ite narode i kulture, te koje je najuže povezano s cjelokupnom europskom kulturom". 169Ipak, današnja Europa, upravo u vrijeme kad osnažuje i proširuje svoje ekonomsko i politi
č ko jedinstvo, pati č ini se od duboke krize vrjednota. Premda su joj na raspolaganju pove ć ana bogatstva, ostavlja dojam pomanjkanja poleta potrebnog za podržavanje zajedni č kog projekta i davanje novih razloga nade svojim gra đ anima.Novo lice Europe
109. U sadašnjem procesu preobrazbe
Europa je pozvana prije svega ponovno otkriti svoj pravi identitet. Naime, premda se ustrojila kao iznimno raznolika stvarnost, ona mora izgraditi novi model jedinstva u razli č itosti, zajednicu izmirenih naroda otvorenu drugim kontinentima i uklju č enu u aktualni proces globalizacije.Da bi dala novi polet vlastitoj povijesti, ona mora "prepoznati i stvarala
č kom vjernoš ć u zastupati one temeljne vrijednosti č ijim je ste č evinama krš ć anstvo dalo odlu č uju ć i doprinos, a koje se mogu sažeti u afirmiranju transcendentalnog dostojanstva ljudske osobe, vrijednosti razuma, slobode, demokracije, pravne države i razlikovanja izme đ u politike i religije". 170110. Europska se Unija nastavlja širiti. U njoj su za duže ili kra
ć e razdoblje pozvani sudjelovati svi narodi koji s njom dijele isto temeljno naslije đ e. Nadati se da ć e se to širenje ostvarivati uz poštivanje sviju, vrjednuju ć i povijesne i kulturne osobitosti, nacionalni identitet i bogatstvo doprinosa novih č lanica, kao i da ć e se zrelije ostvarivati na č ela subsidijarnosti i solidarnosti. 171 U procesu integracije Kontinenta od temeljne je važnosti biti svjestan da se zajedništvo ne ć e održati bude li svedeno na č isto zemljopisne i ekonomske dimenzije; naprotiv, ono se mora iznad svega temeljiti na slaganju glede vrjednota, koje svoj izraz moraju na ć i u zakonodavstvu i u životu.U svijetu promicati solidarnost i mir
111. Re
ć i "Europa" mora biti isto kao i re ć i "otvorenost". Unato č protivnim iskustvima i znakovima kojih nije manjkalo, isto traži i njezina povijest: "Europa zapravo nije zatvoren i izoliran prostor; ona se je izgradila idu ć i i preko mora ususret drugim narodima, drugim kulturama, drugim civilizacijama." 172 Zato mora biti otvoren i gostoljubiv kontinent, nastavljaju ć i u sadašnjem procesu globalizacije razvijati oblike ne samo gospodarske nego i socijalne i kulturne suradnje.Tu je i zahtjev na koji Europa mora odgovoriti pozitivno, da bi njezino lice bilo uistinu novo: "Europa ne smije ostati zatvorena sama u sebe. Ona ne može i ne smije biti nezainteresirana za ostatak svijeta, nego, naprotiv, mora biti potpuno svjesna
č injenice da druge zemlje i drugi kontinenti od nje o č ekuju smjele inicijative, kako bi siromašnijim narodima pružila sredstva za njihov razvoj i njihovo društveno ustrojstvo, te za izgradnju pravednijega i bratskijeg svijeta." 173 Za primjereno ostvarivanje tog poslanja potrebno je " preispitivanje međunarodne pomoæi u okviru nove kulture solidarnosti . Zamišljena kao sjeme mira, pomo ć se ne smije svesti samo na pomaganje i potporu, pogotovo ako se daje gledaju ć i jednim okom na koristi koja ć e se za uložena sredstva zauzvrat dobiti. Naprotiv, ta pomo ć treba izražavati konkretno i opipljivo zauzimanje solidarnosti, takvo da siromahe č ini glavnim nositeljima njihova vlastita razvoja i da najve ć em mogu ć em broju osoba omogu ć uje da izraze svoju kreativnost, koja obilježava ljudsko bi ć e i o kojoj ovisi i bogatstvo narodâ". 174112. Nadalje, Europa mora postati
djelotvoran čimbenik u promicanju i ostvarivanju globalizacije "u" solidarnosti . Nju, kao preduvjet, treba pratiti neka vrsta globalizacije solidarnosti i s njom povezanih vrjednota jednakosti, pravednosti i slobode, na temelju č vrstog uvjerenja u nužnost da tržište "prikladno nadziru društvene snage i država, tako da jam č e zadovoljavanje temeljnih potreba svega društva". 175Europa koju nam je povijest namrla vidjela je, osobito u posljednjem stolje
ć u, širenje totalitarnih ideologija i zadrtih nacionalizama koji su pomutili nadu ljudi i narodâ na Kontinentu, poticali sukobe unutar naroda i me đ u narodima, sve do strahovite tragedije dvaju svjetskih ratova. 176 I etni č ki sukobi u najnovije vrijeme, koji su opet okrvavili europski kontinent, svima su još jednom pokazali kako je mir krhak, kako traži djelotvorno zauzimanje sviju, i kako može biti zajam č en samo otvaranjem novih perspektiva razmjene, praštanja i pomirenja me đ u pojedincima, pucima i narodima.U takvom stanju stvari, Europa se sa svim svojim stanovnicima mora neumorno zalagati za izgradnju mira unutar svojih granica i čitavog svijeta. S obzirom na to, mora se podsjetiti "s jedne strane, da se nacionalne razlike moraju očuvati i njegovati kao temelj europske solidarnosti i, s druge strane, da se sam nacionalni identitet ne ostvaruje, osim u otvaranju drugim narodima i u solidarnosti prema njima". 177
II. Europsko zdanje
Uloga europskih ustanova
113.
U djelu stvaranja novog lica Kontinenta, u mnogim je vidovima odlu č uju ć a uloga međunarodnih ustanova . Vezane za europsko tlo i djelatne poglavito na njemu, one su obilježile povijesni razvoj doga đ aja, a da se nisu angažirale u operacijama vojnog karaktera. S tim u svezi, želim spomenuti, prije svega, Organizaciju za sigurnost i suradnju u Europi, koja radi na održanju mira i stabilnosti i putem zaštite i promicanja ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i na suradnji glede gospodarstva i zaštite okoliša.Tu je zatim Vije
ć e Europe, č ije su č lanice države koje su 1950. potpisale Europsku povelju za zaštitu temeljnih ljudskih prava i 1961. Socijalnu povelju. Njemu se pridružuje Europski sud za ljudska prava. Te dvije ustanove, putem politi č ke, socijalne, pravne i kulturne suradnje, kao i putem promicanja ljudskih prava i demokracije, smjeraju ostvarenju Europe slobode i solidarnosti. Kona č no, Europska Unija sa svojim Parlamentom, Vije ć em ministara i Europskom komisijom predlaže model integracije koji se treba usavršiti eventualnim prihva ć anjem zajedni č ke temeljne povelje. Tom je organizmu cilj ostvariti ve ć e politi č ko, gospodarsko i monetarno jedinstvo me đ u državama č lanicama, i onima koje to ve ć jesu i me đ u onima koje ć e č lanicama tek postati. U njihovoj raznolikosti i polaze ć i od posebnog identiteta svake od njih, spomenute ustanove promi č u jedinstvo Kontinenta i na jedan su dublji na č in u službi č ovjeka. 178114. Zajedno sa sinodalnim ocima
179 od tih europskih ustanova kao i pojedinih europskih država tražim da uvide kako dobar društveni poredak mora biti ukorijenjen u istinskim etičkim i društvenim vrijednostima koje su u najve ć oj mogu ć oj mjeri gra đ anima zajedni č ke; istodobno želim napomenuti da su te vrijednosti baština, u prvom redu, raznih društvenih tijela. Važno je da ustanove i pojedine države uvide kako su me đ u tim društvenim tijelima tako đ er i Crkve i crkvene zajednice te druge vjerske organizacije. Tim više, kad su postojale i prije osnivanja europskih nacija, ne može ih se svesti na č isto privatne tvorevine, nego one djeluju sa specifi č nim institucionalnim zna č enjem, koje zaslužuje da ga se ozbiljno uzima u obzir. U obavljanju svojih zada ć a, razne državne i europske ustanove moraju djelovati sa sviješ ć u da ć e njihova pravna ustrojstva u punini poštivati demokraciju, budu li predvidjela oblike "zdrave suradnje" 180 s crkvama i vjerskim organizacijama.U svjetlu upravo istaknutog, želim još jednom uputiti apel sastavlja
č ima budu ć ega europskog ustava, da u nj bude ugra đ ena povezanost s religijskom, a posebno krš ć anskom baštinom u Europi. U punom poštivanju svjetovnog karaktera ustanova, nadam se da ć e se uvažiti posebice tri komplementarna elementa: pravo crkava i vjerskih zajednica da se slobodno organiziraju, u skladu s vlastitim pravilima i vlastitim uvjerenjima; poštivanje posebnog identiteta razli č itih vjerskih konfesija i osiguranje izgra đ enog dijaloga izme đ u Europske Unije i tih konfesija; poštivanje pravnog položaja crkava i vjerskih ustanova koji ve ć uživaju na temelju važe ć ih zakona država, č lanica Unije. 181115. Europske ustanove kao svoj deklarirani cilj imaju o
č uvanje prava ljudske osobe. Vršenjem te dužnosti one pridonose izgradnji Europe vrednota i prava. Sinodalni su oci pozvali europske dužnosnike rije č ima: "Podignite glas kad su pogažena ljudska prava pojedinaca, manjina i naroda, po č evši od prava na vjersku slobodu; ve ć u pozornost posvetite svemu onome što se odnosi na ljudski život, od njegova za č e ć a sve do prirodne smrti i na obitelj utemeljenu na braku: to su temelji na kojima po č iva zajedni č ki europski dom; [...] pravedno i pravi č no te s osje ć ajem velike solidarnosti uhvatite se u koštac sa sve raširenijom pojavom selilaštva i pretvorite ga u novi izvor mogu ć nosti za europsku budu ć nost; u č inite sve napore da radom, kulturom i odgajanjem za moralne i duhovne vrijednosti mladima bude zajam č ena uistinu ljudska budu ć nost." 182Crkva za novu Europu
116. Europi je potrebna
vjerska dimenzija. Da bi bila "nova", sli č no onom što je u Otkrivenju re č eno za "novi grad" (usp. 21,2), ona se mora otvoriti Božjem djelovanju. Nada da ć e se izgraditi pravedniji svijet, svijet dostojniji č ovjeka, ne može ne uzeti u obzir da ljudski napori ne bi ništa vrijedili ne bude li ih pratila božanska pomo ć , jer "ako Gospodin ku ć e ne gradi, uzalud se mu č e graditelji" (Ps 127[126],1). Da bi Europa bila izgra đ ena na č vrstim temeljima, neophodno je osloniti se na istinske vrijednosti, kojima je temelj u univerzalnom moralnom zakonu, upisanom u srce svakog č ovjeka. "Krš ć ani ne samo da se mogu ujediniti sa svim ljudima dobre volje u djelu izgradnje ovoga velikog projekta, nego su tako đ er pozvani da mu na neki na č in budu duša, pokazuju ć i pravi smisao ustrojstva zemaljskoga grada." 183Jedna i sveop
ć a, premda prisutna u mnogolikosti partikularnih crkava, Katoli č ka crkva može dati jedinstven prinos izgradnji Europe otvorene svijetu. Naime, Katoli č ka crkva nudi model bitnog jedinstva u razli č itosti kulturnih izri č aja, svijest pripadnosti sveop ć oj zajednici koja je u partikularnim zajednicama ukorijenjena, ali se u njima ne iscrpljuje, i osje ć aj za ono što povezuje, mimo onoga što razlikuje. 184117. U odnosima s civilnim vlastima Crkva ne zagovara povratak na oblik konfesionalne države. Istodobno, ona žali zbog svakog oblika ideološke sekularizacije ili neprijateljsku odijeljenost izme
đ u gra đ anskih ustanova i vjerskih konfesija.Sa svoje strane,
po logici zdrave suradnje između crkvene i političke zajednice, Katolička je crkva uvjerena da može dati osobit doprinos perspektivi ujedinjenja, pružaju ć i europskim ustanovama, u neprekinutoj vezi sa svojom predajom i u skladu s na č elima svojega društvenog nauka, doprinos zajednice vjernika koji nastoje ostvarivati dužnost o č ovje č enja društva polaze ć i od Evan đ elja življenog u znaku nade. S tog gledišta, potrebna je prisutnost prikladno osposobljenih i mjerodavnih kršćana u raznim europskim ustanovama, kako bi, u poštivanju ispravne dinamike demokracije i razmjenom prijedloga, zacrtali europski društveni poredak, koji ć e sve više poštivati svakog č ovjeka i ženu, pa stoga i biti u skladu s op ć im dobrom.118. Europa koja se mora izgraditi kao "zajednica" poti
č e i kršćane prema jedinstvu , tako da budu pravi svjedoci nade. U tom okviru, treba nastaviti i razvijati onu razmjenu dobara koja je posljednjeg desetlje ć a doživjela zna č ajne izraze. Ostvarena izme đ u zajednica razli č ite povijesti i tradicija, ona vodi do uspostave trajnijih veza izme đ u crkava u razli č itim zemljama i njihova uzajamnog oboga ć ivanja putem susreta, razmjene ideja i uzajamne pomo ć i. Osobito valja vrjednovati doprinos kulturne i duhovne tradicije isto č nih katoli č kih crkava. 185Važnu ulogu za rast u ovom jedinstvu mogu imati kontinentalne organizacije crkvenog zajedništva, koje valja dodatno poticati.
186 Me đ u njima zna č ajno mjesto pripada Vijeæu europskih biskupskih konferencija, pozvanom da na razini č itavog kontinenta "skrbi o promicanju sve snažnijeg zajedništva me đ u biskupijama i nacionalnim biskupskim konferencijama, o pove ć anju ekumenske suradnje me đ u krš ć anima i prevladavanju zapreka koje prijete budu ć nosti mira i napretka narodâ, o ja č anju srda č ne i djelotvorne kolegijalnosti te hijerarhijskog zajedništva ( communio)." 187 Uz Vije ć e treba priznati i služenje Komisije episkopata Europske Unije, koja, prate ć i proces u č vrš ć ivanja i širenja Europske Unije, promi č e razmjenu informacija i koordinira pastoralne inicijative u nju uklju č enih europskih crkava.119. Jačanje jedinstva u krilu europskoga kontinenta potiče kršćane na suradnju u procesu integracije i pomirenja putem teološkoga, duhovnoga, etičkoga i socijalnog dijaloga.188 Doista, "možemo li dopustiti da u Europi koja kroči prema političkom jedinstvu baš Kristova Crkva bude čimbenik razdora i nesloge? Ne bi li to bila jedna od najvećih sablazni našeg vremena?"189
Od Evan
đelja novi polet Europi120.
Europi treba kvalitativan skok u posvješćivanju vlastite duhovne baštine . Taj poticaj može dobiti samo od obnovljenog slušanja Kristova Evan đ elja. Na sve krš ć ane spada založiti se, kako bi zadovoljili ovu glad i že đ za životom.Zbog toga "Crkva osje
ć a dužnost snažno ponavljati od Boga joj povjerenu poruku nade" pa iznova poru č uje Europi: " Gospodin, Bog tvoj, u sredini tvojoj, silni je Spasitelj!" (Sef 3,17). Njezin poziv na nadu ne temelji se na nekakvoj utopisti č koj ideologiji; naprotiv, to je neprolazna poruka spasenja, što ga je Krist navijestio (usp. Mk 1,15). Ovlaš ć u koju je dobila od Gospodina, Crkva današnjoj Europi ponavlja: Europo tre ć eg tisu ć lje ć a, " neka ti ne klonu ruke!" (Sef 3,16); ne predaj se malodušnosti, ne prepuštaj se na č inima mišljenja i življenja koji nemaju budu ć nosti, jer ne po č ivaju na č vrstoj istini Božje Rije č i!" 190Ponovno posežu
ć i za ovim pozivom na nadu, i danas ponavljam tebi, Europi na po č etku tre ć eg tisu ć lje ć a: " Vrati se sebi. Budi ono što jesi. Ponovno otkrij svoje početke. Opet oživi svoje korijene. " 191 Tijekom stolje ć a si primala blago krš ć anske vjere. Ono je utemeljilo tvoj društveni život na na č elima iz Evan đ elja, i njegovi su tragovi vidljivi u umjetnosti, književnosti i kulturi tvojih naroda. No ta baština ne pripada samo prošlosti; ona je projekt za budu ć nost, koji treba prenijeti budu ć im naraštajima, jer je neizbrisivo obilježila život pojedinaca i naroda koji su zajedno oblikovali europski kontinent.121.
Ne boj se! Evanđelje nije protiv tebe, nego za te. To potvr đ uje č injenica da krš ć ansko nadahnu ć e može preobraziti politi č ko, kulturno i gospodarsko združenje u suživot u kojem ć e se svi Europljani osje ć ati kao u svojoj ku ć i i tvoriti obitelj narodâ, kojom ć e se drugi krajevi svijeta mo ć i plodonosno nadahnjivati.Uzdaj se! U Evanđelju, koje je Isus, na
æi ćeš čvrstu i trajnu nadu kojom ćeš se nadahnjivati . To je nada utemeljena na Kristovoj pobjedi nad grijehom i smr ć u. On je htio da to bude i tvoja pobjeda za tvoje spasenje i tvoju radost.Budi sigurna! Evanđ
elje nade ne vara! U povijesnim zgodama prošlosti i sadašnjosti ono je svjetlo koje rasvjetljuje i ravna tvoj put; ono je snaga koja te u kušnjama ja č a; to je proroštvo novog svijeta; ono je znak novog po č etka; ono je poziv svima, vjernicima i nevjernicima, da utiru nove putove koji vode u "Europu duha", da od nje naprave pravi "zajedni č ki dom" u kojem vlada radost življenja.
ZAKLJU
ČAKPredanje Mariji
"I znamenje veliko pokaza se na nebu:
Žena odjevena suncem" (Otk 12,1)
Žena, zmaj i dijete
122. Povijesni hod Crkve prate "znakovi", svima vidljivi, ali koje treba protuma
č iti. Me đ u njih Otkrivenje stavlja "veliko znamenje" koje se pokazalo na nebu, a govori o borbi između Žene i Zmaja.Žena
odjevena suncem, trudna u poro đ ajnim bolima (usp. Otk 12,1–2) može se promatrati kao proro č ki Izrael koji ra đ a Mesiju "koji ć e vladati svim narodima palicom gvozdenom" (Otk 12,5; usp. Ps 2,9). No, ona je i Crkva, narod novog Saveza, izložena progonima, a ipak pod Božjom zaštitom. Zmaj je "stara zmija – imenom Đ avao, Sotona, zavodnik svega svijeta" (Otk 12,9). Borba je neravnopravna: č ini se da ć e Zmaj nadvladati, tolika je njegova drskost prema bespomo ć noj ženi u bolima. A zapravo, pobjednik je od žene rođeni sin . U toj borbi jedno je sigurno: veliki je Zmaj ve ć poražen, "ba č en je na zemlju, a s njime su ba č eni i an đ eli njegovi" (Otk 12,9). Pobijedili su ga Krist, Bogo č ovjek, svojom smr ć u i uskrsnu ć em, te mu č enici "krvlju Jaganj č evom i rije č ju svojega svjedo č anstva" (Otk 12,11). Pa i kad se zmaj nastavlja opirati, ne treba se bojati, jer se njegov poraz ve ć dogodio.123. To je istina koja bodri Crkvu na njezinu putu dok u pripovijesti o Ženi i Zmaju iš
č itava svoju vjekovnu povijest. Žena koja ra đ a sina muški ć a podsje ć a nas i na Djevicu Mariju, osobito u trenutku kad, podno križa probodena bolju, ponovno ra đ a Sina kao pobjednika nad knezom ovoga svijeta. Ona je tada povjerena Ivanu, koji pak biva povjeren njoj (usp. Iv 19,26–27), i tako je postala Majkom Crkve. Zahvaljuju ć i vezi koja sjedinjuje Mariju s Crkvom i Crkvu s Marijom, otajstvo žene postaje jasnije: "Marija, naime – jer je prisutna u Crkvi kao Majka Otkupiteljeva – materinski sudjeluje u onoj ‘žestokoj borbi protiv sila tmine’ koja se vodi kroza svu povijest č ovje č anstva. A na temelju njezina eklezijalnog poistovje ć enja sa ‘Ženom odjevenom suncem’ (Otk 12,1) možemo re ć i da je ‘Crkva u Blaženoj Djevici došla do savršenosti, po kojoj je bez ljage i nabora’." 192124. Cijela, dakle, Crkva
gleda u Mariju. Zahvaljuju ć i brojnim marijanskim svetištima u svim narodima diljem Kontinenta, pobožnost prema Mariji veoma je živa i raširena me đ u europskim narodima.Crkvo u Europi, nastavi, dakle,
promatrati Mariju, uvjerena da je ona "materinski prisutna i nazo č na u mnogostrukim i vrlo složenim problemima što danas prate život pojedinaca, obitelji i naroda" te da je ona "pomo ć nica krš ć anskog puka koji je u neprestanoj borbi izme đ u dobra i zla: da ‘ne padne’ i ako padne, da ‘ustane’". 193Molitva Mariji, Majci nade
125. U ovom razmatranju, nadahnutom iskrenom ljubavlju, Marija nam se pokazuje kao lik Crkve koja, okrijepljena nadom, ispovijeda Božje spasonosno i milosrdno djelo, u
č ijem svjetlu promatra svoj vlastiti put i svu povijest. Ona nam pomaže tuma č iti i današnja zbivanja u odnosu prema njezinu Sinu Isusu. Kao novo stvorenje, oblikovano Duhom Svetim, Marija pomaže da krepost nade u nama raste.Njoj, Majci nade i utjehe,
s pouzdanjem upravimo svoju molitvu: povjerimo joj budu ć nost Crkve u Europi te svih žena i ljudi na ovom kontinentu:Marijo, Majko nade,
budi uz nas na našem putu!
Nau
pomozi nam da budemo svjedoci Isusa,
jedinog Spasitelja;
u č ini nas uslužnima prema bližnjemu,
darežljivima prema potrebnima,
vršiteljima pravde,
revnim graditeljima pravednijeg svijeta;
zauzmi se za nas koji djelujemo u povijesti,
sigurni da ć e se O č ev plan ispuniti.
Zoro novog svijeta,
pokaži se Majkom nade i
Bdij nad Crkvom u Europi:
daj da ona bude odraz Evan đ elja;
da bude istinsko mjesto zajedništva;
da živi svoje poslanje naviještanja,
slavljenja i služenja
Evan đ elja nade
za mir i radost sviju.
Kraljice mira,
Štiti čovječanstvo trećeg tisućljeća!
Bdij nad svim krš ć anima:
da s pouzdanjem nastave na putu zajedništva
kao kvasac sloge Kontinenta.
Bdij nad mladima,
nadom budu ć nosti,
da velikodušno odgovore na Isusov poziv.
Bdij nad poglavarima naroda:
da se založe u izgradnji zajedni č kog doma,
u kojem ć e se poštivati
dostojanstvo i prava svakog pojedinca.
Marijo,
daruj nam Isusa!Daj da ga nasljedujemo i ljubimo!
On je nada Crkve,
Europe i č ovje č anstva.
On živi s nama, me đ u nama,
u svojoj Crkvi.
S tobom govorimo
"Do đ i, Gospodine Isuse" (Otk 22,20):
da nada slave
koju je On ulio u naša srca
donese plodove pravednosti i mira!
Dano u Rimu, kod Sv. Petra, 28. lipnja 2003., uo
č i svetkovine svetih apostola Petra i Pavla, dvadeset i pete godine našeg pontifikata.JOANNES PAULUS II
1 Usp. Biskupska sinoda – Druga posebna skupština za Europu, Završna poruka, br. 1: L’Osservatore Romano, 23. listopada
2 Usp. Biskupska sinoda – Druga posebna skupština za Europu, Radni dokument (Instrumentum laboris), br. 90–91: L’Osservatore Romano, 6. kolovoza 1999. – Dodatak, str. 17–18.
3 Ivan Pavao II., Incarnationis mysterium = Otajstvo Utjelovljenja: bula najave Velikog jubileja 2000. godine (29. studenog 1998.), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1999., 3–4.
4 Usp. Ivan Pavao II., Tertio millennio adveniente = Nadolaskom treæeg tisuæljeæa: apostolsko pismo o pripremi Jubileja godine 2000. (10. studenog 1994.), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1994., 38.
5 Usp. Govor uz molitvu Anđeoskog pozdravljenja (23. lipnja 1996.), 2: Insegnamenti XIX/1 (1996.), 1599–1600.
6 Biskupska sinoda – Prva posebna skupština za Europu, Da bismo bili svjedoci Krista koji nas je oslobodio: izjava iz Vatikana (13. prosinca 1991.), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1992., 2.
7 Isto, 3.
8 Usp. Biskupska sinoda – Druga posebna skupština za Europu, Radni dokument (Instrumentum laboris), br. 3: L’Osservatore Romano, 6. kolovoza 1999. – Dodatak, str. 3.
9 Usp. Ivan Pavao II., Homilija tijekom koncelebracije kojom je zaključena Druga posebna skupština Biskupske sinode za Europu (23. listopada 1999.), 1: AAS 92 (2000.), 177.
10 Usp. Biskupska sinoda – Druga posebna skupština za Europu, Završna poruka, br. 2: L’Osservatore Romano, 23. listopada 1999., str. 5.
11 Usp. Ivan Pavao II., Homilija tijekom koncelebracije kojom je zaključena Druga posebna skupština Sinode za Europu (23. listopada 1999.), 4: AAS 92 (2000.), 179.
12 Isto.
13 Usp. Propositio 1.
14 Biskupska sinoda – Druga posebna skupština za Europu, Radni dokument (Instrumentum laboris), br. 2: L’Osservatore Romano, 6. kolovoza 1999. – Dodatak, str. 2–3.
15 Usp. Isto, br. 12–13. 16–19, nav. mj. str. 4–6; Isto,
Izvješće prije rasprave (Relatio ante disceptationem), I: L’Osservatore Romano, 3. listopada 1999., str. 6–7; Isto, Izvješće poslije rasprave (Relatio post disceptationem), II, A: L’Osservatore Romano, 11.–12. listopada 1999., str. 10.16 Biskupska sinoda – Druga posebna skupština za Europu, Izvješće prije rasprave (Relatio ante disceptationem), I, 1.2: L’Osservatore Romano, 3. listopada 1999., str. 6.
17 Usp. Propositio 5a.
18 Biskupska sinoda – Druga posebna skupština za Europu, Završna poruka, br. 1: L’Osservatore Romano, 23. listopada 1999., str. 5.
19 Usp. Propositio 5a; Papinsko vije
ć e za kulturu i Papinsko vije ć e za me đ ureligijski dijalog, Isus Krist – donositelj vode žive. Kršćansko promišljanje o "New Ageu" , Verbum, Split, 2003.20 Usp. Propositio 5a.
21 Biskupska sinoda – Druga posebna skupština za Europu, Završna poruka, br. 6: L’Osservatore Romano, 23. listopada 1999., str. 5.
22 Ivan Pavao II., Govor prigodom molitve An
đ eoskog pozdravljenja (25. kolovoza 1996.), 2: Insegnamenti XIX/2 (1996.), 237; usp. Propositio 9.23 Biskupska sinoda – Druga posebna skupština za Europu, Radni dokument (Instrumentum laboris), br. 88: L’Osservatore Romano, 6. kolovoza 1999. – Dodatak, str. 17.
24 Ivan Pavao II., Homilija tijekom koncelebracije kojom je zaklju
č ena Druga posebna skupština Sinode za Europu (23. listopada 1999.), 4: AAS 92 (2000.), 179.25 Usp. Ivan Pavao II., Christifideles laici = Vjernici laici: apostolska postsinodalna pobudnica o pozivu i poslanju laika u Crkvi i u svijetu (30. prosinca 1988.), Krš
ć anska sadašnjost, Zagreb, 21997., 26.26 Usp. Propositio 21.
27 Isto.
28 Propositio 9.
29 Isto.
30 Usp. Propositio 4, 1.
31 Ivan Pavao II., Homilija tijekom koncelebracije kojom je zaklju
čena Druga posebna skupština Sinode za Europu (23. listopada 1999.), 2: AAS 92 (2000.), 178.32 Biskupska sinoda – Druga posebna skupština za Europu, Završna poruka, br. 2: L’Osservatore Romano, 23. listopada 1999., str. 5.
33 Usp. Propositio 4, 2.
34 Ivan Pavao II., Centesimus annus = Stota godina: enciklika prigodom stote godišnjice Rerum novarum (1. svibnja 1991.), Krš
ć anska sadašnjost, Zagreb, 2001., str. 47.35 Usp. Propositio 4, 1.
36 Biskupska sinoda – Druga posebna skupština za Europu, Radni dokument (Instrumentum laboris), br. 30: L’Osservatore Romano, 6. kolovoza 1999. – Dodatak, str. 8.
37 Ivan Pavao II., Homilija tijekom koncelebracije kojom je zaklju
čena Druga posebna skupština Sinode za Europu (23. listopada 1999.), 3: AAS 92 (2000.), str. 178; Kongregacija za nauk vjere, Dominus Iesus: deklaracija o jedincatosti i spasenjskoj univerzalnosti Isusa Krista i Crkve (6. kolovoza 2000.), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2000., 13.38 Usp. Propositio 5.
39 Usp. Ivan Pavao II., Dominum et vivificantem = Gospodina i životvorca: enciklika o Duhu Svetom u životu Crkve i svijeta (18. svibnja 1986.), Krš
ć anska sadašnjost, Zagreb, 1987., 7; Kongregacija za nauk vjere, Dominus Iesus: deklaracija o jedincatosti i spasenjskoj univerzalnosti Isusa Krista i Crkve (6. kolovoza 2000.), Krš ć anska sadašnjost, Zagreb, 2000., 16.40 Pavao VI., Mysterium fidei = Otajstvo vjere: enciklika o presvetoj Euharistiji i na
č inu njezina štovanja (3. rujna 1965.), Krš ć anska sadašnjost, Zagreb, 21980., str. 56. Usp. Kongregacija obreda, Eucharisticum mysterium, uputa o štovanju euharistijskog misterija (25. svibnja 1967.), Krš ć anska sadašnjost, Zagreb, 21980., 9; Katekizam Katoličke Crkve , Hrvatska biskupska konferencija, Zagreb, 1994., 1374.41 Tridentski sabor, Dekret De ss. Eucharistia, kan. 1: DS, 1651; usp. pogl. 3: DS, 1641.
42 Ivan Pavao II., Ecclesia de Eucharistia, enciklika o Euharistiji i njenu odnosu prema Crkvi (17. travnja 2003.), Verbum, Split, 2003., 15.
43 Usp. Sv. Augustin, In Ioannis Evangelium, tractatus VI, pogl. I, br. 7: PL 35, 1428; sv. Ivan Zlatousti, O Judinoj izdaji, 1, 6: PG 49, 380C.
44 Usp. Drugi vatikanski sabor, Sacrosanctum Concilium, konstitucija o svetoj liturgiji, 7; Lumen gentium, dogmatska konstitucija o Crkvi, 50, (koncilski dokumenti u izdanju Krš
ć anske sadašnjosti, Zagreb, 1972.); Pavao VI., Mysterium fidei = Otajstvo vjere: enciklika o presvetoj Euharistiji i na č inu njezina štovanja (3. rujna 1965.), Krš ć anska sadašnjost, Zagreb, 21980., str. 54, sl.; usp. Kongregacija obreda, Eucharisticum mysterium, uputa o štovanju euharistijskog misterija (25. svibnja 1967.), Krš ć anska sadašnjost, Zagreb, 21980., 9; Katekizam Katoličke Crkve , 1373–1374.45 Ivan Pavao II., Spes aedificandi: motu proprio (1. listopada 1999.), 1: AAS 92(2000.), 220.
46 Usp. Ivan Pavao II., Govor u Poljskom parlamentu u Varšavi (11. lipnja 1999.), 6: Insegnamenti, XIX/1 (1999.), 1276.
47 Usp. Ivan Pavao II., Govor tijekom oproštajne ceremonije u krakowskoj zra
č noj luci (10. lipnja 1997.), 4: Insegnamenti, XX/1 (1997.), 1496–1497.48 Biskupska sinoda – Druga posebna skupština za Europu, Završna poruka, br. 4: L’Osservatore Romano, 23. listopada 1999., str. 5.
49 Usp. Propositio 15, 1;
Katekizam Katoličke Crkve , 773; Ivan Pavao II., Mulieris dignitatem: apostolsko pismo o dostojanstvu i pozivu žene prigodom Marijanske godine (15. kolovoza 1988.), Krš ć anska sadašnjost, Zagreb, 1989., 27.50 Usp. Propositio 15, 1.
51 Usp. Propositio 21.
52 Biskupska sinoda – Druga posebna skupština za Europu, Završna poruka, br. 4: L’Osservatore Romano, 23. listopada 1999., str. 5.
53 Propositio 9.
54 Isto.
55 Isto.
56 Usp. Propositio 22.
57 Ivan Pavao II.,
Pastores dabo vobis = Dat ću vam pastire : apostolska postsinodalna pobudnica kleru i vjernicima o sve ć eni č koj izgradnji (formaciji) u sadašnjim prilikama (25. ožujka 1992.), Glas Koncila, Zagreb, 1995., 15.58 Usp. Isto, 29; Propositio 18.
59 Usp.
Zakonik kanona Istočnih Crkava , Glas Koncila, Zagreb, 1996., kan. 373.60 Usp. Zakonik kanonskoga prava, Glas Koncila, Zagreb. 1996., kan. 277, 1.
61 Usp. Pavao VI.,
Sacerdotalis coelibatus = Svećenički celibat : enciklika (24. lipnja 1967.), HKD sv. Ć irila i Metoda, Zagreb, 1967., 40.62 Usp. Propositio 18.
63 Usp. Isto.
64 Usp. Biskupska sinoda – Druga posebna skupština za Europu, Završna poruka, br. 4: L’Osservatore Romano, 23. listopada 1999., str. 5.
65 Usp. Drugi vatikanski sabor, Lumen gentium: dogmatska konstitucija o Crkvi, 29.
66 Usp. Propositio 19.
67 Usp. Isto.
68 Biskupska sinoda – Druga posebna skupština za Europu,
Izviješće prije rasprave (Relatio ante disceptationem) , III: L’Osservatore Romano, 3. listopada 1999., str. 9.69 Usp. Propositio 17
70 Usp. Isto.
71 Ivan Pavao II., Govor sudionicima Kongresa na temu "Nova zvanja za novu Europu" (9. svibnja 1997.), 1–3: Insegnamenti XX/1 (1997.), 917–918.
72 Ivan Pavao II., Christifideles laici = Vjernici laici: apostolska postsinodalna pobudnica o pozivu i poslanju laika u Crkvi i u svijetu (30. prosinca 1988.), Krš
ć anska sadašnjost, Zagreb, 21997., 7.73 Biskupska sinoda – Druga posebna skupština za Europu, Radni dokument (Instrumentum laboris), br. 82: L’Osservatore Romano, 6. kolovoza 1999., str. 16.
74 Usp. Propositio 29.
75 Usp. Propositio 30.
76 Usp. Isto.
77 Pavao VI.,
Evangelii nuntiandi = Naviještanje Evanđelja : apostolska pobudnica o evangelizaciji u suvremenom svijetu (8. prosinca 1975.), Krš ć anska sadašnjost, Zagreb. 2000., 14.78 Usp. Propositio 3b.
79 Usp. Ivan Pavao II., Redemptoris missio: enciklika o trajnoj vrijednosti misijske naredbe (7. prosinca 1990.), Krš
ć anska sadašnjost, Zagreb, 1991., 37.80 Usp. Biskupska sinoda – Druga posebna skupština za Europu,
Izvješće prije rasprave (Relatio ante disceptationem) , I, 2: L’Osservatore Romano, 3. listopada 1999., str. 7.81 Usp. Propositio 3a.
82 Biskupska sinoda – Druga posebna skupština za Europu,
Izvješće prije rasprave (Relatio ante disceptationem) , III, 1: L’Osservatore Romano, 3. listopada 1999., str. 8.83 Biskupska sinoda – Druga posebna skupština za Europu, Radni dokument (Instrumentum laboris), br. 53: L’Osservatore Romano, 6. kolovoza 1999. – Dodatak, str. 12.
84 Usp. Propositio 4, 1.
85 Usp. Propositio 26, 1.
86 Biskupska sinoda – Druga posebna skupština za Europu,
Izvješće prije rasprave (Relatio ante disceptationem) , III, 1: L’Osservatore Romano, 3. listopada 1999., str. 9.87 Pavao VI.,
Evangelii nuntiandi = Naviještanje Evanđelja : apostolska pobudnica o evangelizaciji u suvremenom svijetu (8. prosinca 1975.), Krš ć anska sadašnjost, Zagreb, 2000., 41.88 Propositio 8, 1.
89 Usp. Propositio 8, 2.
90 Usp. Propositiones 8, 1a–b; 6.
91 Usp. Ivan Pavao II., Catechesi tradendae: apostolska pobudnica (16. listopada 1979.), "Kateheza" 1979./4; 1980./1, 21.
92 Usp. Propositio 24.
93 Usp. Propositio 8, 1c.
94 Usp. Propositio 24.
95 Usp. Propositio 22.
96 Usp. Ivan Pavao II., Govor predsjednicima europskih biskupskih konferencija (16. travnja 1993.), 1: AAS 86 (1994.), 227.
97 Ivan Pavao II., Govor tijekom Ekumenske službe Rije
č i u padebornskoj stolnici (22. lipnja 1996.), 5: Insegnamenti XIX/1 (1996.), 1571.98 Poslanica od 13. sije
č nja 1970.: Tomos agapis, Rim-Instanbul, 1971., str. 610–611; usp. Ivan Pavao II., Ut unum sint = Da budu jedno: enciklika o ekumenskom nastojanju (25. svibnja 1995.), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1995., 99.99 Ivan Pavao II., Redemptoris missio: enciklika o trajnoj vrijednosti misijske naredbe (7. prosinca 1990.), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991., 55.
100 Isto, 36.
101 Biskupska sinoda – Prva posebna skupština za Europu, Da bismo bili svjedoci Krista koji nas je oslobodio: izjava iz Vatikana (13. prosinca 1991.), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1992., 8; Biskupska sinoda – Druga posebna skupština za Europu, Radni dokument (Instrumentum laboris), br. 62: L’Osservatore Romano, 6. kolovoza 1999. – Dodatak, str. 13; Propositio 10.
102 Propositio 10; usp. Komisija za vjerske odnose sa Židovima, Spominjemo se: Razmišljanje o Shoahu, 16 ožujka 1998., Ench. Vat., 1, 17, 520–550.
103 Biskupska sinoda – Prva posebna skupština za Europu, Da bismo bili svjedoci Krista koji nas je oslobodio: izjava iz Vatikana (13. prosinca 1991.), Kršćanska sadašnjost, Zagreb. 1992., 9.
104 Usp. Propositio 11.
105 Usp. Isto.
106 Ivan Pavao II., Govor Diplomatskom zboru (12. siječnja 1985.), 3: AAS 77 (1985.), 650.
107 Drugi vatikanski sabor, Dignitatis humanae: deklaracija o vjerskoj slobodi, 2.
108 Usp. Propositio 23.
109 Usp. Propositiones 25; 26, 2.
110 Usp. Propositio 26, 3.
111 Usp. Propositio 27.
112 Ivan Pavao II., Pismo umjetnicima (4. travnja 1999.): Glas Koncila, Zagreb, 1999., 12.
113
Usp. Propositio 7b–c.114 Usp. Ivan Pavao II., Govor na molitvenom bdijenju u Tor Vergati prigodom XV. svjetskog dana mladeži (19. kolovoza 2000.), 6: Insegnamenti XXIII/2 (2000.), 212.
115 Usp. Papinsko vije
ć e za sredstva društvenog priop ć avanja , Etica nelle comunicazioni sociali, Città del Vaticano, 4. lipnja 2000.116 Propositio 13.
117 Usp. Propositio 12.
118 Drugi vatikanski sabor, Dei Verbum: dogmatska konstitucija o božanskoj objavi, 25.
119 Usp. Propositio 14.
120 Drugi vatikanski sabor, Sacrosanctum Concilium: konstitucija o svetom bogoštovlju, 8.
121 Usp. Propositio 14; Biskupska sinoda – Druga posebna skupština za Europu,
Izvješće prije rasprave (Relatio ante disceptationem), III, 2: L’Osservatore Romano, 3. listopada 1999., str. 9.122 Usp. Propositio 15, 2a.
123 Drugi vatikanski sabor, Presbyterorum ordinis: dekret o službi i životu prezbitera, 5.
124 Drugi vatikanski sabor, Lumen gentium: dogmatska konstitucija o Crkvi, 11.
125 Ivan Pavao II., Ecclesia de Eucharistia: enciklika o Euharistiji i njenu odnosu prema Crkvi (17. travnja 2003): Verbum, Split, 2003., 20.
126 Usp. Ivan Pavao II., Govor na općoj audijenciji (25. listopada 2000.), 2: Insegnamenti XXIII/2 (2000.), 697.
127 Propositio 16.
128 Usp. Biskupska sinoda – Druga posebna skupština za Europu, Izvješće prije rasprave (Relatio ante disceptationem), III, 2: L’Osservatore Romano, 3. listopada 1999., str. 9.
129 Usp. Propositio 16.
130 Ivan Pavao II., Misericordia Dei, motu proprio (7. travnja 2002.), 4: AAS 94 (2992.), 456–457.
131 Usp. Propositio 16; Ivan Pavao II., Poslanica svećenicima za Veliki
četvrtak 2002. (17. ožujka 2002.), 4; AAS 94 (2002.), 435–436.132 Usp. Propositio 14c.
133 Usp. Isto.
134 Usp. Sacrosanctum Concilium: konstitucija o svetoj liturgiji, 100.
135 Usp. Propositiones 14c; 20.
136 Usp. Propositio 20.
137 Ivan Pavao II., Rosarium Virginis Mariae, apostolsko pismo o krunici Blažene Djevice Marije (16. listopada 2002.), 3: AAS 95 (2003.), 7.
138 Usp. Propositio 14.
139 Ivan Pavao II., Dies Domini = Dan Gospodnji: apostolsko pismo o posvećenju Dana Gospodnjega (16. svibnja 1998.), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1999., 4.
140 Ivan Pavao II., Redemptor hominis = Otkupitelj č
ovjeka : enciklika kojom se obraća na početku svoje papinske službe (4. ožujka 1979.), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 21997., 10.141 Biskupska sinoda – Druga posebna skupština za Europu, Radni dokument (Instrumentum laboris), br. 72: L’Osservatore Romano, 6. kolovoza 1999. – Dodatak, str. 15.
142 Drugi vatikanski sabor, Lumen gentium: dogmatska konstitucija o Crkvi, 1.
143 Ivan Pavao II., Evangelium vitae = Evan
đ elje života: enciklika o vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života (25. ožujka 1995.), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1995., 90.144 Usp. Propositio 33.
145 Propositio 35.
146 Usp. Propositio 36.
147 Usp. Propositio 31.
148 Drugi vatikanski sabor, Gaudium et spes: pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu, 48.
149
Usp. Propositio 31.150 Ivan Pavao II., Govor na Tre
ćem svjetskom susretu obitelji prigodom njihove proslave Jubileja (14. listopada 2000.), 6: Insegnamenti XXIII/2 (2000.), 603.151 Ivan Pavao II., Familiaris consortio = Obiteljska zajednica: apostolska pobudnica o zada
ćama kršćanske obitelji u suvremenom svijetu (22. studenog 1981.): Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1981., 17.152 Ivan Pavao II., Centesimus annus = Stota godina: enciklika prigodom stote godišnjice Rerum novarum (1. svibnja 1991.), Krš
ćanska sadašnjost, Zagreb. 2001., 39.153 Ivan Pavao II., Christifideles laici = Vjernici laici: apostolska postsinodalna pobudnica o pozivu i poslanju laika u Crkvi i u svijetu (30. prosinca 1988.), Krš
ćanska sadašnjost, Zagreb, 21997., 40.154 Ivan Pavao II., Govor na Prvom svjetskom susretu obitelji (8. listopada 1994.), 7: AAS 87 (1995.), 587.
155 Usp. Propositio 32.
156 Drugi vatikanski sabor, Gaudium et spes: pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu, 51.
157 Ivan Pavao II., Evangelium vitae = Evanđ
elje života : enciklika o vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života (25. ožujka 1995.), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1995., 63.158 Isto, 95.
159 Ivan Pavao II., Govor novoimenovanom norveškom veleposlaniku pri Svetoj Stolici (25. ožujka 1995.): Insegnamenti XVIII/1 (1995.), 857.
160 Propositio 32.
161 Drugi vatikanski sabor, Gaudium et spes: pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu, 57.
162 Usp. Propositio 28; Biskupska sinoda – Prva posebna skupština za Europu, Da bismo bili svjedoci Krista koji nas je oslobodio: izjava iz Vatikana (13. prosinca 1991.), Krš
ćanska sadašnjost, Zagreb, 1992., 10.163 Usp. Propositio 23.
164 Usp. Propositio 28.
165 Usp. Propositio 34.
166 Usp. Kongregacija za biskupe, Uputa o pastoralnoj brizi za migrante (Nemo est) (22. kolovoza 1969.), Krš
ćanska sadašnjost, Zagreb, 1969., 15; Zakonik kanonskoga prava, Glas Koncila, Zagreb, 1996., kan. 294 i 518; Zakonik kanona Istoćnih Crkava, Glas Koncila, Zagreb, 1996., kan. 280, § 1.167 Biskupska sinoda – Druga posebna skupština za Europu, Završna poruka, br. 5: L’Osservatore Romano, 23. listopada 1999., str. 6.
168 Ivan Pavao II., Homilija tijekom koncelebracije kojom je zaklju
čena Druga posebna skupština Sinode za Europu (23. listopada 1999.), 5: AAS 92 (2000.), 179.169 Propositio 39.
170 Isto.
171 Usp. Isto; Propositio 28.
172 Ivan Pavao II., Pismo kardinalu Miloslavu Vlku, predsjedniku Vije
ća europskih biskupskih konferencija (16. listopada 2000.), 7: Insegnamenti XXIII/2 (2000.), 628.173 Isto.
174 Ivan Pavao II., Poruka za Svjetski dan mira 2000. (8. prosinca 1999.), 17: AAS 92 (2000.), 367–368.
175 Ivan Pavao II., Centesimus annus = Stota godina: enciklika prigodom stote godišnjice Rerum novarum (1. svibnja 1991.), Krš
ćanska sadašnjost, Zagreb, 2001., 35.176 Usp. Propositio 39.
177 Biskupska sinoda – Druga posebna skupština za Europu, Radni dokument (Instrumentum laboris), br. 85: L’Osservatore Romano, 6. kolovoza 1999. – Dodatak, str. 17. Usp. Propositio 39.
178 Ivan Pavao II., Govor u Predsjedni
čkom uredu Europskog parlamenta (5. travnja 1979.): Insegnamenti, II/1 (1979.), 796–799.179 Usp. Propositio 37.
180 Drugi vatikanski sabor, Gaudium et spes: pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu, 76.
181 Ivan Pavao II., Govor Diplomatskom zboru (13. sije
čnja 2003.), 5: L’Osservatore Romano, 13–14. siječnja 2003., str. 6.182 Biskupska sinoda – Druga posebna skupština za Europu, Završna poruka, br. 6: L’Osservatore Romano, 23. listopada 1999., str. 5.
183 Ivan Pavao II., Pismo kardinalu Miloslavu Vlku, predsjedniku Vije
ća europskih biskupskih konferencija (16. listopada 2000.), 4: Insegnamenti XXIII/2 (2000.), 626.184 Biskupska sinoda – Prva posebna skupština za Europu, Da bismo bili svjedoci Krista koji nas je oslobodio: izjava iz Vatikana (13. prosinca 1991.), Krš
ćanska sadašnjost, Zagreb, 1992., 10.185 Usp. Propositio 22.
186 Usp. Isto.
187 Ivan Pavao II., Govor predsjednicima europskih biskupskih konferencija (16. travnja 1993.), 5: AAS 86 (1994.), 229.
188 Usp. Propositio 39d.
189 Ivan Pavao II., Homilija tijekom ekumenskog slavlja prigodom Posebne skupštine Biskupske sinode za Europu (7. prosinca 1991.), 6: Insegnamenti XIV/2 (1991.), 1330.
190 Ivan Pavao II., Homilija na otvorenju Druge posebne skupštine Biskupske sinode za Europu (1. listopada 1999.), 3: AAS 92 (2000.), 174–175.
191 Govor europskim dužnosnicima i predsjednicima europskih biskupskih konferencija (9. studenog 1982.), 4; AAS 75 (1982.), 330.
192 Ivan Pavao II., Redemptoris Mater = Otkupiteljeva Majka: enciklika o Blaženoj Djevici Mariji u životu Crkve na putu (25. ožujka 1987.), Krš
ćanska sadašnjost, Zagreb, 1987., 47.193 Isto, 52; Propositio 40.
KAZALO
UVOD
PRVO POGLAVLJE
NAŠA JE NADA ISUS KRIST
I. Izazovi i znakovi nade za Crkvu u Europi
II. Povratak Kristu, izvoru svake nade
DRUGO POGLAVLJE
EVANĐELJE NADE POVJERENO CRKVI NOVOG TISUĆLJEĆA
I. Gospodin poziva na obraćenje
II. Cijela Crkva poslana je u misije
TREĆE POGLAVLJE
NAVIJEŠTATI EVANĐELJE NADE
I. Naviještati otajstvo Krista
II. Svjedočiti u zajedništvu i dijalogu
III. Evangelizirati društveni život
ČETVRTO POGLAVLJE
SLAVITI EVANĐELJE NADE
I. Ponovno otkriće liturgije
II. Slavljenje sakramenata
PETO POGLAVLJE
SLUŽITI EVANĐELJU NADE
I. Služenje ljubavi
II. Služiti čovjeku u društvu
III. Posvetimo se ljubavi!
ŠESTO POGLAVLJE
EVANĐELJE NADE ZA NOVU EUROPU
I. Duhovni poziv Europe
II. Europsko zdanje
ZAKLJUČAK
© Copyright 2003 - Libreria Editrice Vaticana
Copyright © Dicastero per la Comunicazione - Libreria Editrice Vaticana